Susan Griffin: Pornografija i tišina

Susan Griffin: Pornografija i tišina
Osveta kulture protiv prirode

Katarza
Još uvijek pornograf poriče da pornografija umrtvljuje osjećaje. On nam to argumentira tvrdeći da pornografija u stvari sprečava nasilje protiv tijela žena jer ima katarzičan efekt. On nam čak pokazuje podatke koji "dokazuju" ovo. Na primjer, on kaže da je legalizacija, zbog koje je došlo do izranjanja pornografije u Njemačkoj, zapravo smanjila količinu seksualnih zločina. Ali ako pogledamo bolje, otkrit ćemo kako ovo istraživanje nije toliko konačno uvjerljivo kao što se pretpostavljalo. Zbog danske metode bilježenja seksualnih zločina promijenjene u isto vrijeme kad je napravljena studija, došlo je do toga da je pravi porast silovanja skriven. I uzduž njegovih podataka, druga studija može biti proizvedena koja pokazuje da na području Australije, gdje je pornografija etablirana, porast seksualnih zločina značajan. Ali hajdemo na trenutak ostaviti ove statističke debate i prijeći na drugu razinu uma.
Što je podtekst ovog govora što nam pornografer daje? Ispod njegovog "obrazloženja", što su njegovi razlozi? Katarza. Katarza, ona podrazumijeva strašan glas, spašava nas. Kad je ne bi bilo za njegove fantazije, bilo bi više silovanja, više osakaćivanja, više besmislenih, sadističkih napada na tijela žena. Isti argument skriva opasnost koja je sama sebi sadistička. Mi moramo imati naše fotografije muškaraca kako tuku žene, moramo imati naše priče silovanja malih djevojčica, papier-mache sati imaginarnih muškaraca, napravljenih da zborno pjevaju ili inače budimo svjesni7e apokalipse. Ukoliko je uočena okrutnost u prijetnji implicitna ovom argumentu koji osvjetljava pornografiju, ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, jer u svakom slučaju, obrana pornografije baca svjetlo na pornografiju. U pornografskoj drami, junak doživljava akcijsku katarzu, onoliko koliko njezin čitatelj pretpostavljamo osjeća, oslobođen nakon što je pretukao svoju žrtvu, obnovljen nakon što je silovao, neopterećen nakon što je ubio. Pornografske junačke slike same nje kao ukroćene, obuzdane, s nekontroliranom požudom za seksualnim nasiljem. On zamišlja da je žrtva osjećaja koji može doseći samo izvodeći ga. U Mailerovom "Američkom snu" (na puno načina umjetnička realizacija pornografske novele), junak oplakuje shvaćajući nakon ubojstva svoje žene:
"…i jak udarac, gušio sam je jače, i oštar udarac i gušio sam je ponovo i oštar udarac, dao sam joj isplatu nikad se ne zaustavljajući- i udarac, vrata su se naglo otvorila i žica se urezala u njen vrat, i ja sam prolazio kroz vrata, mržnja je izlazila iz mene val za valom, bolest isto tako, trulež, kuga, mučnina, sumoran konac soli. Plutao sam…" Sad, pri smrti svoje žene, Mailerov junak nam govori kako tako duboko u tome kao što nikad nije bio, pojavljuju mu se nove mogućnosti, "svemiri okretani u snu", kaže on, " i moje meso se činilo novim".
Koji čudan argument nam daje pornograf. On tvrdi da će njegova fantazija osloboditi um od opsesije nasiljem. Usprkos tome što njegove fantazije obećavaju kao će samo nasilje osloboditi um. Naviknuti smo na slušanje njegovog argumenta, argumenta koji na površini nema smisla jer postoji unutar mitologije koju smo počeli greškom mijenjati za istinu. Ono je mit koji ima svoje djelovanje od otkrića i njegovog esencijalnog rituala ubojstva žene od strane muškarca. Zbog čega drugog, osim zbog tog što muškarci imaju jednu urođenu potrebu za nasiljem, bi nasilna katarza bila potrebna?
Pornografov argument za katarzu leži na filozofiji koja opisuje ljudska muška bića kao ispunjene urođenim bijesom koji moraju s vremena na vrijeme utažiti. Upoznati smo s filozofijom na primjer, Leonela Tigera, koji usprkos "znanstvenom" pristupu, čini se gotovo da odgovara na religijsko pitanje kada nam kaže kako ekvivalent rođenja djeteta za muškarca možda uključuje "nasilnu dominaciju i ograničavanje drugih". Ali Tigerovo mišljenje je dio tradicije, znanstvene i filozofske. Što pornografov argument za katarzu iznad svega skriva je tajna obožavanja slike sebe kao nasilnog, i njegove želje za iskupljenjem, ulazak u misteriju sa samim sobom, kroz nasilje. Pornograf sam argumentira suprotno. On tvrdi da njegova životinjska priroda, njegovo vlastito tijelo, želi nasilno djelovanje. Ali uistinu, kvaliteta nasilja u pornografiji je ta od nasilja u službi slike. Za ove, činovi nasilja nisu čisti. Oni nemaju auru požude za krv životinje proklijale iz gladi da poždere drugu. Prije, ona su konceptualna ubojstva. Slušajući, silovatelj govori kroz silovanje o svojoj osveti protiv žena koje su ga odbacile. Dječak tukući svog rođaka hvali se njoj jer sad ga neće vidjeti kao slabog, kao žrtvu. Svaka ubojita gesta, svako nanošenje boli, je popraćeno poniženjem onog tko je ubijen, a u isto vrijeme, povećavanjem slike ubojice. Mailerov junak je okusio pobjedu, ne samo tijela, već i uma.
Devetnaesto stoljeće je bilo opsjednuto idejom o čovjeku kao kompetativnom i nasilnom. Darwin, Spencer, i prije njih Hobbes, i isto tako Adam Smith, i Marx i Engels, su vjerovali da su zakoni prirode i društva i povijesti zakoni borbe, koja zaključuje neizbježnost nasilja. Wilhelm Stekel, pišući o sadomazohizmu, inzistirao je na tome da je mržnja važniji impuls od ljubavi. Tvrdio je da kultura vrši represiju na instinktu mržnje i zbog toga je povećava. Freud, isto, u svojim kasnijim godinama, odlučuje da instinkt za smrću postoji, te kako taj instinkt čini ljudsko ponašanje destruktivnim. I napokon, poslije, Konrad Lorenz je pridonio pesimizmu, uzimajući u obzir osnovne ljudske prirode, definirajući ljudsku prirodu kao agresivnu i okrutnu.
Misao svih ovih muškaraca pokazuje kako je kultura uistinu bazično licemjerna i nepoštena namjera za stvaranje pragmatičnog mira među bićima čija je osnova prirode grabežljiva i puna mržnje. Još k tome ne uspijevaju prepoznati jesu li oni stvaraoci kulture, stvarajući, u ime znanstvenog znanja, kulturno proglašenje u vezi prirode ljudskih instinkata. Još više od toga, oni ne vide da u stvaranju takvih pesimističnih proglašenja, oni nisu nepovezani sa svojom kulturom, ali uistinu radije izražavaju njezino najfundamentalnije obrazloženje. Zbog tog što je osnova naše kulture smatrati ljudski instinkt kao loš. U našoj civilizaciji, ljudska vrsta je opisana kao "pala", a čovječje tijelo je opisano kao obitavalište vraga. Kao što je napisala Ruth Hubbard o Darwinovoj misli: "Ne postoji takva stvar kao objektivna, procjene- oslobođena znanost. Erina znanost je dio njezine politike, ekonomije i sociologije: stvorena je njima i smjerno pomaže stvarati njih." Ukratko, znanost nije činjenica: to je kultura, i takva znanstvena definicija instinkta nam možda može reći više o kulturi volje i vjerovanja, nego o prirodnim ograničenjima našeg ponašanja, više o našim umovima, nego o našoj prirodi.
I uistinu, veliko tijelo znanstvenih podataka postoji, za osporavanje ideja Freuda i Lorenza i Stekela i Hobbesa i Spencera, uzimajući u obzir ljudsku prirodu. U svom masivnom učenju instinkta i našeg kulturom utemeljenog pogleda na prirodu, "Anatomija ljudske destruktivnosti", Ericha Fromma piše: "Antropološki podaci su pokazali kako instinktivna interpretacija ljudske destruktivnosti nije održiva. Dok nalazimo u svim kulturama obranu čovjeka…destruktivnost i okrutnost su toliko minimalni u tolikoj većini da ove velike razlike ne mogu biti objašnjene kao da se suočavamo s "urođenom strašću".
Po Lorezovoj hipotezi, Fromm ističe kako primati pokazuju "malo destruktivnosti" i kako svi naši sisavci, bez obzira jesu li ili nisu predatori, "padaju u pokazivanju agresivnog ponašanja" kakvog bi mogla dokazati Lorenzova teorija. Ipak Freudove konstatacije prihvaćene generalno i rad Lorenza i njegova nasljednika Lionela Tigera, ostaje popularno: ove ideje imaju mjesto u mašti; one ograničavaju civilizirani um, jer ovaj um, koji je bio modeliran ovom kulturom, želi vjerovati u nasilnu prirodu tijela. Ali kad vjerujemo da u psihi koja je bila oblikovana pornografskom kulturom, ženino tijelo simbolizira prirodu i osjećaje tijela i njezina smrt znači smrt tih osjećaja, otkrivamo da pornografska je pobjeda uma nad tijelom. Zbog tog ovdje, u ovom ubojstvu žene, i u svakom ubojstvu u pornografiji, osjećaji su žrtvovani za sliku sebe kao neranjivog. Ovo bi nam moglo pomoći shvatiti dublje histeričnu prirodu pornografovih argumenata. Zato je on u kontradikciji sa sobom pri svakom skretanju. Definicija njegova izraza je ni više ni manje "ta koja preusmjerava njegovu publiku od seksualnog uznemiravanja". On posjeduju slike tijela prije nas da bi nas natjerao željeti, s ciljem uzrokovane žudnje. Ali s obzirom na te slike nasilja nad tijelom koje isto ako oblikuje, on poriče namjeru za pobuđivanjem žudnje. Ove slike, on tvrdi, one nas čine da ga želimo manje.
U cilju razmrsivanja toga što nam govori o svojoj vlastitoj prirodi, moramo preokrenuti okolo njegove riječi, i obrnuti ih ponovo. Zbog tog što u normalnoj ljudskoj psihologiji osjećaj straha djeluje za sprečavanje osjećaja, posebno žudnju. Trauma, zakopani užas u psihi, može ponekad toliko smanjiti osjećaje da žena ili muškarac mogu uistinu postati paralizirani.
Ovdje, još jednom, kako ulazimo u teoriju pornografove obrane samog sebe, vidimo ovaj um kako uzima isti oblik koji otkrivamo u samog pornografa i temeljitu ambivalenciju protiv tijela i osjećaja tijela. Usprkos ambivalenciji, tijelo nastavlja žudjeti, želi dodirnuti, žudi osjećati, zagrliti, ulaziti i biti unutra. Ipak pornografer se boji snage prirode, on ne može odlučiti, priznati vlastite osjećaje u svom znanju o samome sebi. Zbog toga je uhvaćen. I kao zarobljena životinja, zarobljena vlastitim tijelom, postaje nasilan. On kažnjava onog kojeg zamišlja da drži. Drži u stupici i kažnjava ženino tijelo. Ovo je točno ono što nam govori Mailerov junak kad ubija svoju ženu. On se zamišlja zarobljenim od nje, svojom vlastitom čežnjom spram nje.
To je ono zbog čega je mora ubiti. Ovo je poznat refren u pornografiji. Junak se osjeća zarobljen vlastitom žudnjom. Tako on stvara lutku kao osvetu protiv žene koja ga je odbacila. Ili on otima ženu i drži ju u ropstvu ili ubija. Ali siluje i osakaćuje. Ali pornograf traži od nas vjerovanje da onaj pornografski junak, koji se oslobađa želje kroz nasilan čin spram ženinog tijela, neće biti imitiran. Pornografer tvrdi kako ovo ritualno ubojstvo, ovo ritualno silovanje, oslobađa čitatelje pornografije od potrebe za nasiljem. Tako, možda možemo vjerovati kako bi, primjerice, Lawrence Singleton, da je pročitao izvjesnu pornografsku novelu prije rujna 29, 1978, ne bi morao silovati Mary Vincent, ili odrezati joj ruke (kao što je učinio) nakon što ju je silovao. A isto tako pogledajmo na trenutak u um Lawrencea Singletona. U njegovom umu je bio poremećaj koji nije bio autoriziran njegovim tijelom. Gorljivo je vjerovao, i ponudio kao vlastitu obranu, kako je zapravo on onaj koji je bio otet, "kojem se prijetilo, koji je molio za slobodu", čiji je život u opasnosti, i njegov mučitelj je bila mlada žena čije je tijelo bilo osakaćeno. Kao pornograf, osjetio se zarobljenim ženinim tijelom. Je li ili nije li ikad pročitao pornografiju, njegov um jasno reflektira i bio je oblikovan pornografskom kulturom. Kad pornograf tvrdi kako bi fantazija mogla osloboditi Lawrencea Singletona od njegove potrebe za izvršenjem nasilja, on tvrdi esencijalno kako vjerovanjem u iluziju, vjerovanje u iluziju je izliječeno.
Zbog pornografskog argumenta pornografije kao katarze, on je zbunio što bi se izliječilo sa simptomima bolesti same. Ako vidimo seksualno nasilje kao dio bolesti uma, onda moramo razumjeti kako je pornografska fantazija sama po sebi druga manifestacija te bolesti i jest, u stvari, dio njezine geneze. Tako nasilan čin slijedi iz obmane i proizveden je iz nje. Um se projicira sam na drugog; zamišlja opasnost, um pretvara druge u lutke koje govore njegove vlastite muke; um se zamišlja zatvorenim. A i u tom je svijetu iluzija pornografov svijet stvoren umom u kojem nasilni seksualni aktovi zauzimaju mjesto. Uistinu, pornografija postoji na površini opsesije, posuđuje prtljagu i viziju i konstrukciju svijeta fantaziju, kuje senzualnu imitaciju, noćne more koje um bira iznad realnosti. "Opsesija je, naravno, jedan od osnovnih motivacija za karaktere u erotskoj fikciji.", piše Michael Perkins, u knjizi napisanoj u obrani literature. I de Sade nam govori da muškarci koji žive od sadističkih fantazija su kao ovisnici koji moraju uvijek dobiti još, za koje ispunjenje žudnje, na svakoj razini, samo još više povećava žudnju.
Što pornograf naziva katarzom nije uopće katarza. Prije, to je pokušaj da se obrani vjerovanje u iluziju. Pornografov argument je u stvari njegova bolest opravdavanja za svoj vlastiti kontinuitet postojanja. Ova obrana što bi zacjeljitelj njegova uma mogao nazvati otporom. Um u ratu sa sobom samim želi biti izliječen, ali se još uvijek drži starog oštećenog načina bivanja. I ispod otpora pronalazimo uvijek obrnutu istinu, drugu priču, skriveni osjećaj ili skriveno iskustvo. Otpor se svodi na pokušaj poricanja znanja o sebi. Ali ovo je zašto nas prava katarza liječi. Zbog toga što prava katarza zauzima mjesto iznad otpora i može biti doživljena samo bez otpora. To je stanje uma gdje su iluzija i obrana slomljene, i istinski osjećaj ponovo živi. Freudov pacijent ima žestoke napadaje gušenja. Drugi ima bolestan strah od zmija i njezine ruke su paralizirane, što nije od strane tijela. Druga žena ima napadaje vrtoglavice i boji se visina. Muškarac ima bolestan strah od vukova. Mlada žena neće jesti ni piti. Ono što im je svima zajedničko, su njihova sjećanja i unutar toga sjećanja, iskustvo osjećaja. Smrt prijatelja koji nikad nije prežaljen je sad oplakivan, otac koji je umro i bio mržen, sad se mrzi otvoreno; kćer se prisjeća prisiljavanja majke da jede hranu staru dva sata. Osjećaji koji ne mogu biti posjedovani, prepoznati ili imenovani sad žive u svijesti, suprotstavljeni, prihvaćeni, i tako uzrokuju poremećaj uma i tijela.
Puko iskustvo gušenja, vrtoglavice, strah ili paralizu nije izliječila bolest. Ovi simptomi sami po sebi su samo dio bolesti. Kao simboli, sadržavali su značenje koje je moglo biti izliječeno. Ali kao simptomi oni su djelovali u smislu sakrivanja znanja. U svakom slučaju, značenje ovih simptoma i osjećaja koje su imalo, moralo je biti poznato, posjedovano, i doživljeno. Zato što je takvo znanje ono što liječi um. Pornograf tvrdi da pornografija povlači natrag veo povučen preko nasilnog impulsa i otkrivajući ovaj impuls., i liječi na neki način. Ali ono što pornograf ne vidi, jer on sam govori u obranu bolesti, je to da je pornografija veo, lažna paraliza, opsesija iluzijom. I dio ove iluzije je vjerovanje kako je muškarac nasilno biće. koje se mora pročistiti od svog nasilja ponašajući se nasilno, ili zamišljajući nasilje. Ova iluzija služi zavedenima po argumentu da njegova fantazija nasilja ga zapravo liječi. I još više od toga, kroz ovu imaginarnu sliku sebe kao urođeno "nasilnog", on nastavlja zamišljanjem sebe kao neranjivog, moćnog. Argumentirajući kako je preplavljen žudnjom za nasiljem, on bježi činjenici da je u stvari preplavljen drugim osjećajima; strahom ili željom.
U ovom smislu, možemo uvijek ponavljati lažno značenje katarze koja se pojavljuje u pornografiji s drugim značenjem od katarze koju povezujemo s Aristotelovom definicijom tragedije. Zbog tog što u tragediji mi plačemo, osjećamo sažaljenje. Dovedeni smo do osjećaja, mi doživljavamo istodobno značenje i dojam, koji drhte u našim tijelima i dušama. Bez obzira plakali zbog smrti Ifigenije, Tristana i Izlolde, ili Madam Bovary. U doživljavanju ovih osjećaja, zarobili smo jedan dio nas koji je možda bio tih neko vrijeme. Za kojeg zapravo, u svom mirovanju, nismo bili sigurni da uopće postoji, ili smo ga čak zaboravili. I tako, kad plačemo na ovoj tragičnoj predstavi pred našim očima, drami koja nam dira srce, dio nas koji smo ostavili u sjeni se vraća natrag i imenovan je i zaživljen. Ali pornografska katarza se pomiče za sveukupne različite potrebe. Zbog tog što, kao što znamo, osoba ne plače zbog smrti Justine. Osoba uopće ne plače. Doživljava samo senzualnu tajnu. Ukoliko postoji ranjiv dio na osobi koji bi plakao, sva se ranjivost projicira na tijelo žene koja je tamo kažnjena i uništena. I tako mi prestajemo, u ovoj projekciji, prepoznavati ranjivost kao dio sebe samih. Mi vjerujemo kako kažnjavamo ženu. I radije od potvrde osjećaja, ili vlastitog dijela sebe mi se još jednom odričemo bitnog dijela sebe. Što pornografija naziva katarzom, dovodi do poricanja i neznanja.
U tom pogledu, isto tako, bijes koji osjećamo zato što objekt koji zamišljamo nismo mi sami je sjenka bijesa, bijes koji skriva neumjeren strah, užas, čak i od moći naše vlastite prirode. Otkriće bijesa, koji je doista ranjiv osjećaj, često liječi. Ako smo bili ljuti od djetinjstva na majku ili oca, i pokušali sakriti taj bijes od naše svijesti, u pokušaju za njegovim poricanjem, naš bijes raste. Ali ukoliko otkrijemo originalni uzrok naše ljutnje, i protiv koga je usmjerena, i ako izrazimo ovaj bijes, sposobni smo oprostiti. Ali otkrivanje bijesa kojeg pornografija opisuje je otkrivanje ičega. Otkrivanje zraka. Samog fantoma kojeg susrećemo za vrijeme odlijetanja od samog sebe.
Za uzeti u obzir kao dio svoje obrane, Lawrence Singelton je konstruirao pornografsku sliku mlade osakaćene žena. On tvrdi da je bila prostitutka koja se nudila njemu i drugim muškarcima. Pridodao joj je svojstvo nimfomanije koju muškarci samo zamišljaju da žene imaju. Rekao je kako je voljela "pušiti muškarcima kurac". Od ove slike se prebacio na sliku nje kao otimačice, govoreći kako ga je htjela kastrirati. Ali ovaj je muškarac bio pomorac i ponosan na vlastitu "neustrašivost" (kao kapetan, kaže, nikad nije pokazao strah pred posadom). Ipak sad opisuje kako se osjećao u smrtnoj opasnosti od petnaestogodišnje djevojčice jer mu je prijetila štapom. A zašto bi neustrašivi muškarac u prisustvu prave opasnosti od mora bio toliko preplašen mladom ženom? Zato što je u njegovom umu ona bila poricani dio njega samog, a on nije mogao pobjeći od sebe. Iznad svega, ne može se pobjeći od znanja o sebi.
Baš kao što u jednoj pornografskoj noveli sa drugom, tako junak odgovara na ženin govor, u onom nasilju začetom pornografskim umom, kad Singelton zaveže i siluje i sodomizira koja ga moli za slobodu, a on joj reže ruke govoreći "Sad si slobodna".
Zato što uistinu, dok god se čovjek opire osjećaju, mora biti progonjen i mučen tijelom. Um možda, može isključiti osjećaje, ali nas tijelo nastavlja posjećivati. Dodir kože, miris, određeni položaj svjetla- tijelo se sjeća i neće nas pustiti da se oslobodimo samih sebe. Tako da bi bio oslobođen od dijela sebe, muškarac- vjerujući kako njegova vlastita želja živi u tijelu druge osobe - osakaćuje tijelo. Ovo je, isto, bit pornografske katarze.
Zbog toga što čovjek koji izvodi nasilje čini to u obranu iluzije koju je stvorio njegov um, iluzije koja je identična pornografskoj fantaziji, i koja, kao ta fantazija čini njega sigurnim od znanja o samom sebi. Sve što je prirodno u njemu on projicira na tijelo mlade žene: opisujući je kao nimfomaničnu, poriče svoju vlastitu želju. Ozakonjuje svoj bijes protiv njezina tijela. I u sudnici njegovi protesti nevinosti reflektiraju se natrag na sve izjave pornografskog uma u obrani sebe. On kaže kako je sve što je učinio, učinio za svoje vlastito preživljavanje. I u ovome čujemo jeku ispričavaoca koji kaže da je pornografska ovisnost potreba tijela. Mi čujemo čudnu okrutnost tog uma koja zove muškarca "propalicom" koja laže, ušutkava i zatvara ženu. Vidimo kako je njegova fantazija ušutkavanja žene maska kao plač za slobodom. Prepoznajemo um Marquisa de Sadea i svih njegovih branitelja koji su protestirali da je de Sade, koji je zatvoren zbog mučenja i otmice nebrojenih žena, bio žrtva socijalne nepravde. I na kraju moramo vidjeti kako ove obrane ne postoje samo za sudove zato što argumenti idu dublje i postoje iznad moći bilo kojeg legalnog sistema. To su argumenti same psihe, duše u usamljenom dijalogu s iluzijom.
Krenuvši od opsesije koja je srž pornografskog iskustva, Michael Perkins piše da uzrokuje karaktere "koji idu na sve staze, duljine, daljine i dužine"- poniženje, propadanje, čak i smrt- u cilju zadovoljavanja svojih potreba. Ove potrebe, suprotne pornografskoj ideji ljudske prirode, proizlaze ne iz tijela, već iz opsesije, iz poremećaja u umu. U prirodi je ljudskih potreba, i materijalnih prohtjeva, da oni mogu uistinu biti zadovoljeni. Prava žeđ može biti utažena, prava glad isto. Ali simbolična potreba uma neprekidno gladuje ukoliko u stvarnosti ta potreba je potreba utišavanja tijela. Ta nestabilnost se pojavljuje upravo zato što um uspijeva protiv prirode. Ukoliko je s opsesijom mišljeno promijeniti i zamijeniti prirodu, to mora uvijek i neizbježno propasti. Tako svaki stadij obrane uma od vlastite iluzije mora postajati sve očajniji, užasniji. Daleko od osvjetljavanja ljudske prirode, ili djelovanja u smislu odvlačenja prirodnog nasilja s fantazijom, pornografska katarza hrani um glađu za iluzijom. Kada u čahuri ludilo, kultura kaže ludom čovjeku kako je njegova imaginarna vizija svijeta stvarna. Sad, ako je nešto u njegovoj vlastitoj prirodi ili u prirodi svijeta u suprotnosti s kulturom, kultura mu predstavlja pozornicu prema kojoj će se osvetiti prirodi. Na pozornici su lutke koje nemaju dušu, a on ima. U scenariju ima urezane bezbrojne oblike nasilnih činova, odraženih na ženskom tijelu. Baš kao i u de Sade- ovim djelima, gdje ženino tijelo služi kao stol, a namještaj na pozornici je napravljen od ženine kože i zubi, od kostura žrtvi. Sam pod pozornice je izgrađen riječima koje opisuju žene kao pune mržnje, i monstruozna bića. U njegovom umu, on počinje postojati na toj pozornici. Tu je njegovo ludilo opravdano, njegove lude fantazije su stvarne. Na kraju, kao što junak novele u kojoj muškarac siluje žene nakon što pogleda pornografske filmove, ili junak filma koji ubija žene stvarajući pornografske slike njih, nezadovoljan više sjedenjem ispred te pozornice i zamišljajući se na njoj, on ulazi na kazalište kao glumac (akter). I djeluje.
U "Justini", kad je osjećaj ubijen, ubijen je dvaput. Jedan put u ritualu koji nam je prikazan i drugi put u nama. Zbog tog što je druga žrtva osjećaja postignuta kroz jezik, i maštu koja užasava, izaziva gađenje i na kraju nas učini neosjetljivima, tupima. Ipak sad moramo početi preispitivati ovu konvencionalnu ideju seksualnosti. Zato što možda, kao što izjava sadomazohističkog pacijenta - napravljena nanovo i nanovo u kliničkim studijama- kako traži osjećaj, to može biti jedna od onih misli neuzetih u obzir, a koje prihvaćamo kao obrazac čija nam se prava istina otkriva kao oprečne. Prisjetimo se, na primjer, kako je izuzetno teško, možda odmah uz nemoguće, doživjeti senzaciju bez emocija. Sjećanje dodiruje sebe da bi pomirisalo, dodirnulo, obojilo. U svom analitičkom poslu, Wilhelm Reich je otkrio kako su emocionalne amnezije, nazvane "blokadama", i mišićna zategnutost, u stvari (koristeći njegov jezik) "funkcionalno identične". Freudovi prvi pacijenti su bili "histerično paralizirani". Njihova tijela su bila doslovno paralizirana neizraženim emocijama. Paraliza tijela je bila metafora za emocionalnu paralizu. Ništa ne dovodi dušu da osjeća toliko puno koliko psihička senzacija, zato što emocije žive u tijelu; znamo cijeli psihički jezik emocija. Tijelo isplakuje suze u tuzi, previja se od smijeha u radosti, postaje užareno i vruće u ljutnji. Pornograf nam tvrdi kako mu pornografija vraća osjećaj seksualnosti. Ali istina je puno kompliciranija. Istina je da ono što je muškarce učinilo impotentnima jest zato što ih se on boji. On bi htio izbjeći znanje o sebi samome. A u jeziku tijela, ovaj strah i poricanje dijela sebe je manifestirano kao impotencija. Zato što se doslovno boji živjeti senzaciju, posebice seksualnu senzaciju koja je intenzivan psihički osjećaj, i upravo zato intenzivan emocionalni osjećaj. To je stvarna povijest impotencije. Ako "potenciranje seksualnog odgovora" traži umrtvljenje osjećaja, ova činjenica ne pripada prirodi seksualnosti. U prirodi seksualnosti je da potencira osjećaj i osjećaja da potencira seksualnost. Prije bi značilo da "potenciranje seksualnog odgovora" traži umrtvljenje osjećaja u muškarcima koji su već impotentni i koji su izabrani "zaboraviti" emocije. Ovaj čovjek je mogao umjesto toga izabrati da se sjeti. Mogao je tražiti da bude izliječen sjećanjem (ili mu je njegova kultura mogla ponuditi ovaj izbor u svojoj vlastitoj ideji seksualnosti). Ali umjesto toga, vođen svom vlastitom ambivalencijom, želeći i ne želeći natrag svoje emocije, njegovo tijelo i dalje izražava svoju žudnju za erosom, a on rješava svoju dilemu kroz brutalnost. On je brutalan prema svemu što bi moglo biti emotivno osjetljivo u njemu samome. On uništava emocionalni dio sebe u sebi ili u projiciranoj slici sebe. Zato što je užasnut zbog onog što poriče.
Ali stvarna namjera sadomazohidma i sadomazohističke pornografije je prekinuti vezu između uma i tijela. Upravo zato što je taj prekid neprirodan, mora biti tako nasilan i užasavajući. Zato što tijelo u svojoj želji da postane dio svijesti, jako uporno kao svaka živuća stvar, preživjet će, i isto tako preživljava u svijesti. Baš kao što nam sadomazohist govori "on traži osjećaj", ali se u stvari boji osjećaja, pa isto tako pornograf koji kaže da želi unijeti seksualnost u svijest, i koji kaže kako želi slobodu razgovora o seksualnosti, u stvari žele potisnuti i ušutkati znanje o seksualnosti. Ovo je poruka brutalnosti pornografije: pornografija je rak.