Prostitucija, samo još jedan od oblika nasilja nad ženama

PROSTITUCIJA

U posljednje vrijeme se na sve strane moglo čuti o legalizaciji prostitucije. Pojavljivali su se tu mnogi mozgovi sa raznim idejama u korist te˝'legalizacije˝, kao na primjer kako će se onda osigurati kontrola nad prostitutkama, u njihovu korist, tj. neće više morati ovisiti o svodnicima koji ih iskorištavaju, kako će dobiti zdravstveno osiguranje, kako će se na taj način smanjiti/spriječiti trgovina bijelim robljem, iskorištavanje djece i maloljetnika/ca.
Da, moš' mislit, odjednom će svi svodnici, trgovci ljudima i ostala gamad pohrlit da prijave svoje ˝obrte˝, zavladat će raj na zemlji i nitko više neće biti iskorištavan i zlostavljan. (Kao i da su rekli da kad bi se legaliziralo ubojstvo, ne bi više bilo ubojstava.)
Naravno, kao po dobrom starom običaju stvarni problemi i uzroci tih problema su namjerno prešućivani. A koji su to stvarni problemi?
Pa glavni problem je u svima nama, našem pogledu na svijet i shvaćanjima. Postalo je normalno da si neki ljudi daju za pravo da iskorištavaju kako druge ljude tako i životinje, prirodne resurse, a što je najgore gotovo nitko se ne protivi tome (svi samo znaju plakat kad su oni ti koji su izloženi eksploataciji ili diskriminaciji, kad im oluja ili poplava (uzrokovane zagađenjem okoliša u kojem su i sami sudjelovali) sruši kuću, kad im bližnji poginu u ratu, itd., itd....) Isto tako je i sa prostitucijom i trgovanjem ženama i djecom. Glavni preduvjet za to su seksualni prohtjevi muškaraca usmjereni na žene, mlade djevojke i djecu. Kada muškarci seksualno iskorištavanje žena i djece ne bi smatrali pravom, koje se samo po sebi podrazumijeva, prostitucija i trgovina u svrhu seksualne eksploatacije ne bi postojale. Svodnici i trgovci ljudima profitiraju na ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i pravnoj podčinjenosti i ovisnosti žena i djevojaka. Kao dokaz tome ide činjenica da su žene koje su izvrgnute dodatnom potlačivanju (kao npr. rasizam) mnogo zatupljenije u globalnoj industriji prostitucije i trgovine ženama
. Trgovci ljudima su vrlo organizirani, bezobzirni poduzetnici koji ostvaruju ogroman profit eksploatirajući žene i djecu u seksualne svrhe. Ogromne svote novca koje generira globalna industrija prostitucije idu direktno u džepove svodnika, trgovaca ljudima i vlasnika bordela, a indirektno pridonosi zaradi turističkih agencija, hotela, restorana, prijevoznika i oglašivača.
Jedan od najčešćih načina rada trgovaca ženama i djecom jest da privuku žrtve primamljivim ponudama za rad u inozemstvu, a kad stignu u zemlju odredišta, oduzmu im dokumente, često ih siluju i seksualno zlostavljaju kao oblik ˝inicijacije˝, da bi ih potom zatvorili u bordele, klubove ili stanove u kojima su prisiljene na prostituciju i potpuno izolirane od društva. Svodnici ih u potpunosti kontroliraju, ne samo da im oduzimaju zaradu, nego im zabranjuju i slobodu kretanja, ionako ograničenu neposjedovanjem dozvole boravka ili ikakvih dokumenata i nepoznavanjem jezika. Međunarodna trgovina ženama ne bi mogla na ovakav način cvjetati da ne postoje lokalna tržišta prostitucije, gdje su muškarci voljni i sposobni kupovati i prodavati žene i djecu.
Neki/e bi rekli da nisu sve prostitutke robovi zaključani u ˝ilegalnim˝ bordelima, tj. da su mnoge i samostalno pristale na takav način zarađivanja za život.
Žene i djevojke u prostituciji, pored ekstremnog ponižavanja i degradiranja, redovito su izložene zlostavljanju, silovanjima, fizičkim napadima, mučenju, neželjenim trudnoćama, neplodnosti, spolno prenosivim bolestima, ozljedama ili trajnim povredama kostura, genitalnog područja i anusa, što ne samo da tim ženama i djevojkama šteti, nego predstavlja i teško kršenje njihovog dostojanstva, integriteta i ljudskih prava. Činjenica da su ta djela počinjena u zamjenu za novac ni na koji način ne umanjuje ogromnu fizičku i psihičku štetu koja se čini njihovim tijelima i umu.
Prema tome mislim da ni jedna žena ili djevojka ne bi pristala na takav ˝posao˝ da nije na to prisiljena životnim okolnostima (stalno degradiranje osoba ženskog spola - prilikom traženja posla, položaja u obitelji, u društvu, tokom školovanja...) koje joj ne omogućuju drugi način.
Kao podrška svemu tome idu popularni filmovi, oglasi, moda, glazba, književnost i mediji općenito koji portretiraju žene i djevojke kao poželjne objekte, a ne kao osobe, te na taj način prezentiraju nerealnu sliku kako žena općenito, tako i prostitucije.
Isto tako velik problem je zakonodavstvo, kao npr. i hrvatski zakon, prema kojem nije kažnjena osoba koja traži seksualne usluge za novac, nego ona koja prodaje svoje tijelo ˝s namjerom stjecanja sredstava za život˝. Istina to je samo prekršaj javnog reda i mira ( novčana kazna u iznosu od 25 do 100 € (u protuvrijednosti domaće valute) ili kazna zatvora do 30 dana), ali opet su kazne i zaštitne mjere predviđene za žrtvu. Korisnik usluga može to slobodno činiti i dalje jer je to njegovo ˝prirodno pravo˝. Kažnjen je samo u slučaju ako je znao da je osoba koja se prostituira u ropskom položaju.
To znači da je prema zakonu u Hrvatskoj ljudsko tijelo roba na prodaju i da je dopušteno svakome da ga kupuje kao takvo, a legalizacija prostitucije bila bi samo potvrda toga.
U zemljama gdje je ostvaren napredak u poboljšanju statusa žena i uvjeta u kojima žive - u društvima u kojima su im garantirana određena bazična politička prava, dostupnost zaposlenja i obrazovanja i gdje je životni standard viši - žene i djevojke imaju više alternativa i stoga su manje ranjive i rjeđe pribjegavaju prostituciji kao načinu opstanka i egzistencije.
Kao npr. u Švedskoj gdje se prema zakonu kažnjava osoba koja traži uslugu, jer naposljetku, prostitucija postoji zahvaljujući takvim ljudima. Jer kada si nitko ne bi dao za pravo tako nešto ni svodnici ni trgovci ljudima ne bi imali razloga raditi to što rade, tj. prostitucija ne bi postojala.