GLOBALNA TRGOVINA ŽENAMA
Djevojke
za zabavu, gostoljubive djevojke, prostitutke, djevojke za masažu - sve to ima
isto značenje. One su dio globalne svjetske ekonomije, dobra koja se
transportiraju preko granica, od jedne zračne luke do druge, i dalje kopnom. One
su potrošna roba u multimilijarderskoj dolarskoj industriji. Žene i djeca
prodaju se kao proizvodi za veliki profit - riječ je o međunarodnoj trgovini
seksa. Postoji nekoliko kategorija te trgovine. Prva i najveća (na koju je ovaj
tekst najviše usredotočen) od transnacionalne seks industrije, je međunarodna
prostitucija. Postoji industrija nevjesta po muškarčevoj narudžbi, a bitna
kategorija je i izvoz radnica/ka u zamjenu za strani kapital koji bi bio poslan
natrag kući. Kada je riječ o izvoženju žena, njihova je namjena da rade u
domaćinstvu, ili kao domaćice, ili kao njegovateljice. Iako rade sve što se
smatra potrebnim, one žive na marginama. Takvom trgovinom siromašne žene dospiju
do bogatih muškaraca. Protok siromašnih žena sa Juga na Sjever je najveći. Na
Sjever dospijevaju i žene iz nekadašnjeg Istočnog bloka. Najčešće destinacije za
žene su Europa, Sjeverna Amerika, Japan, Australija i Srednji Istok. Žene dolaze
iz ruralnih područja i gradova. Privukli su ih na te poslove obećanjem da će
postati turističke djelatnice, ili su otete i prisiljene na seksualno robovanje.
U nekim zemljama tržište je toliko razvijeno, da se žene prodaju izravno na
ulici. Često nije riječ o ženama, već o djevojčicama od 10 do 15 godina. Kod
nekih djevojčica čak nije ni započeo menstrualni ciklus, a mnoge ni ne znaju što
je zapravo seks. Zamislite položaj otete djevojčice iz Burme; nema pojma u kojoj
je zemlji, nema pojma što će joj se dogoditi. Ako nije silovana tijekom puta
(čak i ako je), odmah je odvode u "sobu razotkrivanja djevica". Tamo biva
kontinuirano silovana, sve dok više ne može proći kao djevica. Tada je stavljaju
u posao. Djevojke su dovedene za 400-800 $. Rečeno im je da će morati zaraditi
taj novac i da prije ne mogu napustiti bordel. Naplaćuju im odjeću, hranu,
smještaj i obično primaju 20% svoje zarade. Njihova stvarnost je da zarade 4 do
5 puta više nego što duguju i tek tada dobivaju dopuštenje da se brinu same za
sebe. Jednom kada se to dogodi, njima nije ništa bolje nego prije. Nemaju
nikakvih sredstava za život osim prostitucije, nemaju doma, etiketirane su za
čitav život. Ovo nije ništa novo. Žene su prodavane već tisućama godina.
Mlade po narudžbi su također uobičajena stvar. Danas je prodaja postala puno
organiziranija i sistematiziranija. Zbog velikog profita prostitucija je dosegla
katastrofalne razmjere. Utvrđeno je da se godišnje trguje sa jednim do dva
milijuna žena i djece. Također je utvrđeno da je 30 milijuna žena prodano širom
svijeta od sredine sedamdesetih do 1991. Preko 100 000 žena je prevezeno svake
godine u Japan, kako bi robovale po barovima i bordelima. Tisuće mladih žena i
djevojaka se šalje od Nepala do Indije i od Burme do Tajlanda. 1990. g. 200 000
žena je poslano iz Bangladeša u Pakistan. Žene iz Latinske Amerike i Afrike se
pojavljuju u Tajlandu i Europi. Žene iz Latinske Amerike i Kariba prevoze se u
SAD, iako prava studija o trgovini u SAD-u nije napravljena.
KAKO JE DOŠLO DO TAKVIH
BROJKI?
Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina turizam je
postao jedna od velikih industrija za zemlje u razvoju. Poticane od Međunarodnog
monetarnog fonda, Svjetske banke i US AID-a, otvaraju hotele i odmarališta, kako
bi privukle strani kapital u svoju zemlju. Dio turističkih atrakcija bio je i
seks. Paket-aranžmani uključuju avionski prijevoz, smještaj, automobile i žene
ili muškarce za seksualne užitke. U Tajlandu, primjerice, turističke brošure
promovirale su sunce, more i seks. Sve se temelji na patrijarhalnim i
rasističkim maštarijama europskih, japanskih, američkih i australskih muškaraca,
koji očekuju egzotičnu, erotsku podatnost azijskih žena. "Ti seks-aranžmani nude
sastajanje sa najljepšim i najmlađim istočnjačkim djevojkama (u dobi od 16 do 24
godine) u erotskom ambijentu tropskih noći egzotičnog raja. Steknete dojam da je
ovdje pronaći ženu lako poput kupovine cigareta. Mnoge djevojke u svijet seksa
dolaze iz siromašne sjeveroistočne regije ili četvrti Bangkoka. Već je postala
navika da jedna od zgodnijih kćeri bude uključena u taj biznis. Moraju zaraditi
novac za siromašnu obitelj. S tom mladom ropkinjom možete činiti gotovo sve u
području seksa, i to cijelu noć, a nećete biti razočarani. One nude pravu
"tajlandsku toplinu"", kako to navode turističke brošure o seks-aranžmanima u
Tajlandu.
Vijetnamski rat doveo je u Aziju vojne snage koje su se,
ironično, pokazale plodonosnima za gospodarstvo mnogih zemalja. Koreja,
Vijetnam, Tajland, Filipini i Okinava izgradili su oko vojnih baza bujajuću
seks-industriju. "Odmor i rekreacija" zapravo su stvorile nove gradove i
donijele neophodan kapital cjelokupnom gospodarstvu svake zemlje. Procjenjuje se
da je do sredine osamdesetih godina seks-industrija oko vojnih baza u Filipinima
stvorila više od 500 milijuna $ kapitala. Na kraju Vijetnamskog rata u Sajgonu
je bilo 500 000 prostitutki, što je jednako ukupnoj populaciji Sajgona prije
rata.
Mnoge od ovih zemalja razvile su posebnu politiku i donijele
su zakone koji su pomagali industriju seksa i "podupirali dečke". Primjerice,
Tajland je donio Zakon o zabavi, koji je uključivao "usluge unajmljene supruge".
Do sredine sedamdesetih godina prostituiralo se 800 000 tajlandskih žena.
Azijske žene smatraju se krhkim, egzotičnim seksualnim cvjetovima, koje postoje
samo kako bi muškarcima ispunjavale želje. Muškarci su bili uvjereni da će sve
što je zabranjeno i ilegalno u njihovim zemljama biti dopušteno u mjestima poput
Bangkoka i Manile. To se pokazalo istinitim za heteroseksualne i homoseksualne
muškarce, jer je prodaja mladića također dobar posao.
"Ako želite iznimno mlade djevojke ili, općenito, ako želite nešto za što bi vas
mogli osuditi na smrt u vašoj zemlji, možete to naći na ovim mjestima bez straha
da vas objese. Možete očekivati kimanje glavom, azijski stisak ruke, sve
popraćeno jednim hvala" - iz njemačke turističke brošure o Tajlandu, 1983.g.
Dolazilo je na tisuće turista donoseći silno potrebne marke i
dolare. Gotovo 75% od 5 milijuna turista koji svake godine dolaze u Tajland su
muškarci. Neke agencije idu toliko daleko da organiziraju nagradna putovanja za
svoje zaposlenike. Turizam se pokazao kao jedina i najveća profitabilna
djelatnost međunarodne razmjene u Nepalu, Tajlandu i Filipinima. Muškarcima se
jamči dobar provod, a oni stječu dojam da doista rade dobra djela. Zone bez
oporezivanja, industrijske zone i centri rasta kapitala postaju i centri za
trgovinu ljudima. Jedan od mamaca za velike biznise i njihove zaposlenike su
obećanja o ženama koje će dobiti na raspolaganje. Policija i vlada potpuno
sudjeluju u vođenju trgovine seksom. Vladini dužnosnici redovito dobivaju
seksualne usluge kako bi sudjelovali u tome poslu. Došlo je do toga da se iz
cijelih sela sjevernog Tajlanda i južne Burme odvode djevojčice. Roditeljima je
odjednom draže da im se rodi djevojčica nego dječak, jer znaju da će imati
zajamčenu plaću. Mnoge od ovih obitelji osjećaju da nemaju drugog izbora, nego
odreći se neke od svoje djece.
Djeca su ustvari više sklona AIDS-u. Unutrašnja tkiva vagine
i anusa su osjetljivija i lakše se oštećuju kao posljedica seksualnog odnosa
(posebice s odraslima). Procijenjeno je da 20-30% dječjih prostitutki su HIV +.
Za 50% maloljetnih prostitutki u Tajlandu se pretpostavlja da su zaražene
HIV-om. 1993. u rijetkoj policijskoj raciji bordela koji drži mlade Burmanke,
36% je testirano HIV pozitivno. Kada primjenimo te brojke na cijelu populaciju,
broj žena i muškaraca koji će do 2000. g. Imati AIDS je u milijunima. Trgovina
bijelim robljem se ne dešava samo u nerazvijenim zemljama. Postaje uobičajen
prizor da očevi iz Istočne Europe dovode svoje kćeri u zapadnoeuropske gradove.
Tu djecu njihovi klijenti često brutalno tretiraju i prisiljena su potražiti
medicinsku pomoć. Kao što je izvijestio jedan doktor u New York Times-u; "Jedan
otac je došao sa svojom dvanaestogodišnjom kćerkom. Ona je bila maltretirana i u
groznim bolovima. Pitao sam ga zašto je to učinio. "Prije svega, mi smo vrlo
siromašni… ona je još uvijek premlada da zatrudni… vrlo je mlada… zaboravit
će.""
Ali neće zaboraviti. Psihološke posljedice ove masovne
brutalizacije djece su tek u začetku potpunog razumijevanja. Kao što je istakla
jedna socijalna radnica koja radi sa bivšim prostitutkama dječje dobi:
"Podsjećaju me na prazne ljušture - toliko toga fali, nema osjećaja postojanja,
nema nade, nema povjerenja. Samo velika praznina koju trebamo ispuniti."
Što da se radi? Jasno je da su stvari o kojima se radi
istovremeno kompleksne i bitne, jer se odnose na jedan od osnovnih temelja na
kojima je organizirano društvo: odnos između muškarca i žene. Označavanje žene
kao objekta neće nestati tako skoro. Niti će se čudesno stvoriti milijuni novih
poslova koji mogu proizvoditi istu količinu novca. Tu je također i moralni oblak
koji obavija tu temu. Unatoč periodičnoj glamuralizaciji profesije u filmovima i
TV emisijama, prostitutke se nastavljaju sagledavati kao izrod društva, ljudi
koji nekako zaslužuju svoju sudbinu. Te žene su objekti žaljenja i
omalovažavanja. Prostitucija je ilegalna u većini mjesta i žene su te koje su
kažnjavane i ugrožavane…
"Umjesto da se kazne trgovci, sudac kažnjava nas. Žele dokazati da smo mi samo
prostitutke koje nemaju ponos i da našim riječima ne treba vjerovati. Vjeruju da
prostitutke ne mogu biti žrtve trgovine robljem, jer smo već prodale naša
tijela."
Premda postoje mnoge debate unutar feminističkog pokreta oko
pitanja prostitucije, jedna stvar bi trebala biti savršeno jasna. Prostitutke
nisu kriminalke i ne bi trebale biti kažnjavane i zatvarane. S obzirom na
prirodu trgovine robljem, te poslove se ne može promatrati kao one slobodnog
izbora. Mnoge ženske organizacije mijenjaju nomenklaturu. Termin prostitutke
označava aspekt prinude. Telefonske linije za pomoć, sigurne kuće i programi
potpore se osnivaju i djeluju u zemljama širom svijeta. Npr., u Koreji "Sestrina
kuća" nudi utočište za žene. Na Filipinima i u Keniji postoji nekoliko (Sabirnih
centara) za prostitutke i djevojke za zabavu. Uspostavljane prava za ove žene je
vitalno. Od Nepala do Indije, od Perua do Nigerije, glasovi koji su utihnuli
opet se čuju. Odbijaju biti žrtve ili da se na njih gleda kao takve. Žene koje
nemaju alternative razvijaju projekte za uzdržavanje i teže uvježbavanju
vještina. Filozofija tih centara je ne osuđivati, te dati ženama priliku da se
organiziraju i raspravljaju među sobom.
"Ne postavljamo nikakve uvjete ženama kako bi bile prihvaćene u tim centrima. Ne
moraju napustiti barove i sve mogućnosti su otvorene. Bitno je da se osjećaju
prihvaćene. Tada započinje proces prihvaćanja sebe samih, i tada uviđaju da
imaju sposobnosti za nešto drugo. Tako od osobne krivnje i od mržnje prema sebi
samima počinju voljeti sebe." sestra Sol Perpinan, Pokret Trećeg svijeta protiv
eksploatacije žena
Žene u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, kao i u Europi i
Sjevernoj Americi javno razmatraju teme nasilja nad ženama i zahtijevaju da se
zaustavi. Tijekom konferencije o ljudskim pravima održane u Beču u lipnju 1993.,
žene su organizirale poseban tribunal, kako bi zahtijevale da osnovna ženska
prava budu prepoznata kao ljudska prava. Silovanje je proglašeno ratnim zločinom
protiv žena i čovječanstva. Žene su također zahtijevale prekid trgovine ženama i
djecom.
Ne postoji međunarodno sredstvo koje bi jasno uvjetovalo da je ljudsko pravo
biti slobodan od seksualnog izrabljivanja. I zbog toga, nova Konvencija mora
biti javno proglašena. Predstavljamo novi koncept prostitucije koja je ispod
kišobrana seksualnog izrabljivanja.
"Seksualno izrabljivanje je povreda ljudskog ponosa, dakle:
"Osnovno je ljudsko pravo biti slobodan od seksualnog izrabljivanja u svakom
njegovom obliku. To je postupak u kojem osoba postiže seksualno zadovoljstvo ili
financijsku korist, ili unaprjeđenje kroz zloupotrebu seksualnosti te osobe,
ukidanjem njenih ljudskih prava na ponos, autonomiju i fizičko i duševno
zdravlje."- iz Konvencije predstavljene sudu u Beču.
U ožujku 1994., 800 žena iz cijelog svijeta sastalo se u New
Yorku da diskutiraju o pripremama za četvrtu UN-ovu konferenciju žena koja je
održana u Pekingu 1995., isto kad i u Nairobiju. Dvije će se konferencije
stvarno i održati- "službena", od strane vlasti, i ona bitnija i zanimljivija,
od strane ženskih organizacija i NVO-a. Kada su organizatori malo bolje
pogledali u program rada, shvatili su, na njihovo iznenađenje i bijes, da ništa
nije bilo fokusirano na trgovinu. Kako je jedan filipinski organizator to iznio:
"Sve za što su oni zainteresirani jest ekonomski razvoj na mega razini. Ne vide
da su ženina sva ljudska prava uključena. Trgovina je jedan od najužasnijih
problema s kojima se žene susreću danas i on mora biti prepoznat i zaustavljen."
U odluci da se to zaista i dogodi, žene odašilju peticije međunarodno
zahtijevajući uključivanje trgovine neslužbenom planu. Nadaju se da će do ljeta
prikupiti milijun potpisa.
Nije samo uništenje života žena i djece to što čini ovaj problem tako bitnim,
nego i ono što on čini svim kulturama i društvima gdje god se javlja.
Kroz ljudsku povijest, patrijarhat je vrednovao žene ne kao osobe, nego kao
stvari, komade vlasništva koji se kupuju i prodaju. Iako se na isti način nije
gledalo na žene u svim društvima i u svim povijesnim razdobljima, još uvijek je
bio dovoljno uobičajen.
Kako bilo, istina je i to da su žene držale zajednicu na okupu. Preko žena je
kultura razvijana i predavana dalje na iduće generacije. Dakle, kakva je to
umiješanost kada su društva doslovno lišavana tolikog broja žena, kada su životi
žena reducirani i dalje? (Prvi put u 500 godina, danas je više muškaraca nego
žena na Filipinima). Osnovno tkivo života počinje se raspadati. Nije puno
potrebno da se i djeca počnu prodavati!
Organiziranjem protiv trgovine, žene se suočavaju sa stavovima koji na njih
gledaju kao na njih kao objekte i potrošnu robu, i govore Dosta! I dok to rade,
počinju odgonetavati povijesni presjek između kapitalizma i patrijarhata,
izazivajući cijelu koncepciju ljudi kao objekata koji se šalju okolo ili
odbacuju prema potrebama tržišta. Seksualna trgovina izlaže toliko toga -
tretman žena, presjek između rasizma i seksualnosti, razliku između Sjevera i
Juga. Zato je toliko važna. Zato trgovina ženom i djecom mora biti zaustavljena!
MAIL-ORDER nevjeste
"MOBs"- vjerojatno ste vidjeli oglase u novinama, ali
niste shvatili što je to. Evo nekoliko primjera iz San Francisco Bay Guardiana.
Ovi oglasi ne govore samo o ljudima koji traže društvo, oni predstavljaju
višemilijunski biznis. Procijenjeno je da je barem 50 000 filipinskih narudžbi
nevjesta samo u SAD-u. Kupci su obično stariji bijelci koji traže ženu za
služavku i seksualnog partnera. Nasjeli su na poruku da su filipinske žene
pasivne i jedva čekaju da ih udovolje - baš žene kakve oni žele.
Žene često izoliraju i plaše, mnoge postaju pravi robovi u vlastitim domovima.
Nekada njihov "brak" upali. Mnogo puta ne, i to nekada ima katastrofalne
posljedice. Žene su mučene i ubijane. Neki muškarci koriste svoje žene kao
prostitutke ili za pornografiju. Naravno, nisu svi muževi duševno poremećeni,
ali postotak nasilja nad mail-order nevjestama je izuzetno visok!
Agencije koje regrutiraju i onda prodaju nevjeste nisu zadnje rupe. One su
legitimne tvrtke. Jednom od najvećih, Cherry Bossom, koja ima sjedište na
Havajima, upravlja magistar ekonomije s Princetona.
Jedan način da se zaustavi ovaj posao je da se riješimo oglasa. Prošle godine,
Gabriel Network, organizacija SAD-a potpore ženama na Filipinima, natjerala je
Harpers da ne objavljuje oglase. Sada žene iz svih zemalja također počinju
zahtijevati od svojih lokalnih novina da ne tiskaju oglase. Provjerite svoje
lokalne novine, ako postoji takva vrsta oglasa, pokrenite kampanju da ih se
riješite!
DOMAĆE RADNICE
Možda ste čitali o tome tijekom Zaljevskog rata. Stotine
Filipinki su se barikadirale u Španjolskoj ambasadi u Kuvajtu jer su se bojale
za svoje živote. Tisuće ih je živjelo u pravom ropstvu čisteći kuće i brinući se
za djecu. Kada je počeo rat, silovali su ih vojnici iz obje vojske - i Kuvajtske
i Iračke. Kada je saznalo za incidente, Filipinski ministar je komentirao:
"Zašto se jednostavno ne opuste i uživaju?"
Dio ekonomskog plana MMF-a i Svjetske banke za Filipine (i ostale zemlje)
tijekom kasnih '60-ih i '70-ih je uključivao uglavnom muškarce koji rade na
izgradnji na Srednjem Istoku, ali kasnih '70-ih i '80-ih većina filipinskih
radnika koji rade izvan zemlje su bile žene.
U Kanadi morate biti udani ili živjeti u prebivalištu svog
poslodavca dvije godine prije nego dobijete službeno mjesto boravka. U Kuvajtu i
Saudijskoj Arabiji putovnica vam je oduzeta one minute kada stupite na aerodrom.
U Hong Kongu vaša putovnica ostaje kod poslodavca. Isto vrijedi i za Singapur.
Iako bi trebali postojati zakoni koji garantiraju njihovu dobrobit, mnoge žene
ne primaju punu plaću i nije im osigurana primjerena kućna i zdravstvena njega.
Ipak novac koji šalju natrag je ogroman - dvije milijarde dolara godišnje -
dovoljno da bi se platili filipinski dugovi.
Autorica: Judith Mirkinson
Prijevod i lektura: Anfema, 2003.