Kako to da feminizam prakticira ono što anarhizam propovijeda ili ŠTO JE TO ANARHO-FEMINIZAM?
Teško pitanje. Zato je možda najbolje krenuti od početka. A na početku priče o anarho-feminizmu, anarhizam i feminizam bila su dva uglavnom odvojena pojma, mada su oduvijek bili usko povezani (npr. jedne od najstarijih anarhističkih novina na svijetu, "Freedom", između ostalih osnovala je 1886 žena i feministkinja Charlotte Wilson). Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća vrlo aktivne i zapažene bile su feministkinje i anarhistkinje, kao na primjer Mary Wollstonecraft, Lucy Parsons, Voltairine de Cleyre i Emma Goldman, koje su spoj feminizma i anarhizma učinile popularnom idejom. Mogli bi ih možda nazvati začetnicama i pionirkama borbe za slobodu žena, a samim time i društva općenito. U dvadesetom stoljeću ideja i pokret uzimaju maha i razvijaju svoje oblike organiziranja, nezavisne grupe. Obilježava ih decentralizam, nestrukturiranost, izostanak dogme, odbijanje jedne ideologije ili linije i potpuni prezir spram hijerarhije kao strukture unutar grupe, ali i unutar kompletnog društva. Takav oblik organiziranja i djelovanja održao se i do danas.
Zašto su slobodarske (anarhističke) ideje oduvijek bile
toliko važne za feministički pokret? Anarhizam se u svojim počecima odupire
svakom obliku autoriteta i svim autoritarnim sistemima, pa tako i autoritetu
muškarca nad ženom i patrijarhatu. Autoritarni sistemi oslanjaju se na obitelj
kao jezgru, nukleus i osnovu za njihov opstanak. Ono što dijete, a pogotovo
žensko dijete u takvom sistemu uči, od oca do učitelja, do šefa i do boga jest
SLUAŠJ, veliki zamaskirani glas autoriteta. Feminizam se bori protiv takvih
ustaljenih dogmi patrijarhata, protiv sistematske dominacije muškaraca nad
ženama i u svim strukturama društva, protiv kulture silovanja, odupire se svim
stereotipima žene kao svetice i majke ili kurve, žene kao seksualnog objekta,
žene kao pasivne jedinke. Feminizam se bori za jednaka prava žena i muškaraca,
stremi k pretvaranju "muškog svijeta" u "svijet svih ljudi" bez obzira na spol,
dob, rasu, obrazovanje seksualnu opredijeljenost… Anarhizam feminizmu pruža tu
mogućnost. I ovo je točka u kojoj se anarhizam i feminizam spajaju u
anarho-feminizam. Anarho-feminizam prepoznaje patrijarhat kao esencijalno oružje
modernog kapitalističkog i hijerarhijskog društva, uz pomoć kojeg određuje tok
ljudskih svakodnevnih života kroz institucije i obitelj kao jednu od njih. Zato
smatram da je anarho-feminizam kao takav potpunije rješenje od samog feminizma,
zato jer se ne fokusira samo na promjenu položaja žene u društvu, već na
promjeni položaja SVIH ljudi u društvu, na kompletnu društvenu promjenu. problem
žene u društvu kao građanke drugog (trećeg?) reda nije problem sam za sebe, već
je dio kompletnog problematičnog društva nejednakopravnosti i autoritarnosti. I
tako dugo dok se ne ukine odnos nadređenog/e i podređenog/e u bilo kojoj sferi
tog istog društva, nejednakopravnost među ljudima pa tako i među ženama i
muškarcima, će postojati.
Sistem koji se još uvijek drži fetiša ženske inferiornosti
čini to zato jer najviše od svega mrzi kada se dirne u njegov autoritet. Kada ga
se izazove. To je karakteristično za sve autoritete, bez obzira da li je to
autoritet gospodara na svojim ekonomskim robovima ili je to autoritet muškarca
nad ženom. Ipak, ljudi bježe iz svojih krletki, napreduju velikim slobodnim
koracima. Anarho-feminizam je izazov i žena i muškaraca ovom sistemu, ali i
čovjekov izazov samome sebi, jer ipak je prvo nužna promjena u sebi, a zatim oko
sebe.
Ljudska strast i potreba za slobodom postoji od samih
početaka postojanja ljudskog roda i stvar nije samo u emancipaciji žena, već u
emancipaciji društva, svih ljudi. Ne želimo moći jednako kao i muškarci, želimo
svi zajedno moći puno više. A kada to postignemo anarho-feminizam će postići
svoj cilj. Bit će slobodan da ukine sam sebe.