ANARHIZAM/FEMINIZAM
[originalno objavljeno 1970.
godine kao uvodnik prvog broja anarha-feminističkog časopisa Zero Collective,
koji je postojao kraće vrijeme]
Feminizam
Patrijarhija,
dominacija muškaraca nad ženama, je osnovna vrsta ugnjetavanja. Ova dominacija
se provlači kroz sve. Kao žene smo određene rodnom ulogom od rođenja što nas
vodi do podređenog društvenog položaja. Uče nas pasivnosti i životu kućanice -
svemu što će uništiti ono što uistinu jesmo i pretvoriti nas u supruge i majke.
Odgajaju nas tako da upoznamo i udamo se za gospodina Pravog, rodimo mu djecu i
živimo zajedno dugo i sretno. Takva nuklearna obitelj je ekonomska baza
kapitalizma. Svaka izolirana obitelj ima svoju kuću, auto, štednjak, mikser,
televiziju, a to doprinosi jačanju lažne potrebe za kupovanjem nepotrebnih
proizvoda.
Nuklearna obitelj udvostručava glavne kapitalističke oblike
socijalizacije. Želimo raskrinkati koncept vlasništva, ne samo nad robom, već i
nad djecom. Uče nas prihvatiti podjelu rada prema rodnim ulogama, gdje žene
kuhaju i peru, a muškarci "odlaze na posao". Žene su, unutar ovakve obitelji,
vlasništvo muškaraca i kao takve su podvrgnute prakticiranju potpune moći nad
sobom, što vodi sve do fizičkog nasilja i silovanja. Zbog društvenog negiranja
ekonomske neovisnosti žena, žene nisu u stanju pobjeći iz ovakve situacije. Čak
i kada rade, ženama su primanja općenito manja od primanja muškaraca, što znači
da većina žena nije u stanju samostalno izdržavati obitelj. Dok s jedne strane
obitelj služi kao utočište u kojem se u izolaciji događaju sve "zabranjene"
emocije i reakcije, njene institucionalizirane uloge dobro odražavaju osnovnu
strukturu moći u društvu - muškarac kao gospodar, žena kao sluškinja i djeca kao
vlasništvo.
Također, žene su svugdje prikazane kao seksualni objekti - razvaljene preko
automobila na reklamama, skinute u filmovima, prodajući aftershave na
televiziji... Žene su svugdje objekti i vlasništvo, komadi, statusni simboli,
sve, samo ne ljudi. Čak i kada smo uključene u ljevičarske grupe ponekad se na
nas gleda kao na potencijalni seks, a ne kao na potencijalne aktivistkinje i
prijateljice.
Sve su to razlozi zbog kojih se borimo kao žene. Feminizam je žensko udruživanje
i podizanje svijesti o potlačenosti, a u svrhu borbe protiv muške dominacije i
kapitalističkog društva koje nas želi samo iskorištavati. Feminizam se kroz
borbu protiv patrijarhije bori protiv svake hijerarhije, svakog vodstva, svake
vlasti i same ideje autoriteta. Ne vidi politiku kao izdvojenu, već kao sastavni
dio našeg uma i naših odnosa.
"Neće biti revolucije bez oslobođenja žena. Neće biti oslobođenja žena bez
revolucije."
Anarhizam
Živimo svoje
živote podređeni trostrukoj vlasti patrijarhije, kapitala i države. Ova rodna,
ekonomska i politička podređenost koju osjećamo u svakom trenutku u sebi sadrži
zajedničku osnovnu - autoritet. Što znači, neograničeno korištenje moći i našu
pokornost toj moći. Svaki oblik odnosa u dvadesetom stoljeću je obilježen tom
prevladavajućom kombinacijom dominacije i pokornosti. Življenje je svedeno na
otuđenje, aktivnost na konzumiranje, misao na kontemplaciju. Od nas se jedna
stvar traži iznad svega - naša pokornost. Svugdje se stvaraju uvjeti u kojima se
bojimo izraziti i gdje moramo slušati. Anarhizam stvara slobodno društvo koje je
suprotno tome. Anarhizam predstavlja stvaranje društva u kojem su ljudi preuzeli
organizaciju i sami određuju svoje živote. Anarhizam odbacuje sve hijerarhijske
i dominantne oblike odnosa i zamjenjuje ih suradnjom i organiziranjem kroz
kolektive.
Baš suprotno uobičajenom krivom shvaćanju, anarhizam ne
odbacuje organizaciju, već predstavlja oblik organiziranja. Istovremeno
predstavlja kritiku autoritarnih oblika organizacije koji počivaju na
manipulaciji i pasivnosti, te promiče teoriju slobodnog organiziranja. Oblike
organiziranja koji se organiziraju odozdo, a ne odozgo, iznutra, a ne izvana.
Osnova takve organizacije su autonomne grupe formirane prema mjestu postojanja
(kolektivi), aktivnostima (grupe afiniteta) ili proizvodnji (sindikati). Te
grupe se mogu udruživati u federacije, stvarati izrazito kompleksne mreže, a da
pri tome ne izgube svoju autonomiju. Takva organizacija je decentralizirana i
nehijerarhijska, bazirana na ravnopravnosti mreže, a ne neravnopravnosti
piramide.
Posljedica prepoznavanja toga da iza patrijarhije, kapitala i
države leži isti oblik autoriteta i odnosa moć/pokornost, je zaključak da se
rodna i socijalna revolucija neće dogoditi, jednako kao što ni autoritet ne može
biti uništen od strane bilo kojeg pokreta koji počiva na autoritetu. Točnije,
moć patrijahata, kapitala i države ne može biti zbačena od strane organizacija
koje su same hijerarhijske i autoritarne. Umjesto toga, revolucionarna
organizacija mora odražavati organizaciju budućnosti. Anarhisti i marksisti
vjeruju u isto krajanje društvo - slobodne komune. [Ova izjava je upitna.
op.prev.] Međutim, anarhisti tvrde da postoji čvrsta veza između toga kako se
danas organiziramo da bi postigli to slobodno društvo i toga kako će to slobodno
društvo biti organizirano, što uvelike stvara razliku unutar ljevice. Većina
socijalista teži zauzimanju vlasti i stvaranju vlasti radničke klase, dok
anarhisti vjeruju u ukidanje moći, jer bilo kakva državna moć sama po sebi znači
potlačenost. Povijest pokazuje da neuništavanje moći znači samo prebacivanje
moći na neku novu grupu ljudi i time stvarna revolucija postaje politička
revolucija, kao što je to bio slučaj s Rusijom, Kinom, Kubom... Za anarhiste je
metoda cilj, ne samo zbog toga što odvajanjem metode od cilja cilj postaje
iskrivljen, već zato što je za anarhiste revolucija kontinuirani proces u kojem
nazivi "metoda" i "cilj" gube svoje odvojeno značenje. Revolucija nema određeni
početak, već je to svaki trenutak u povijesti kada je pobuna zauzela mjesto
potlačenosti. No, nema ni kraj, jer će se slobodno društvo stalno mijenjati i
razvijati ovisno o svojoj dinamici. Zato što je metoda revolucije sama
revolucija, revolucionarna aktivnost se sastoji od ostvarivanja revolucionarnog
društva sada i ovdje. To je osnova za anarhistički revolucionarni način života i
direktnu akciju, točnije, samoorganiziranu borbu.
Anarha-feminizam
"Feminizam
prakticira ono što anarhizam propovijeda. Možemo otići toliko daleko i tvrditi
kako su feministkinje i feministi jedina postojeće grupe koje iskreno možemo
nazvati anarhizmom u praksi." (Lynne Farrow, "Feminism as Anarchism")
Revolucionarno feminističko polazište je nužno anarhističko. Ne samo zbog toga
što socijalna revolucija zauzima važno mjesto u revolucionarnom feminizmu, već
zato što je feminizam anarhistički po svojoj teoriji i praksi. U svom
odbacivanju autoriteta, hijerarhije i vodstva, feminizam prati anarhističku
teoriju. Ipak, u tome feminizam odlazi korak dalje od anarhizma, jer pokazuje
pravo lice autoriteta, hijerarhije i vodstva, struktura muške moći.
Međutim, žene su sasvim spontano kroz organiziranje i akcije
došle do anarhizma. "Diljem zemlje su bez strukture, vođa i drugih činjenica
muške Ijevice počele djelovati neovisne grupe žena, stvarajući neovisnu i
koordiniranu organizaciju sličnu onoj anarhističkoj iz prijašnjih desetljeća i s
različitih područja. To nije slučajnost." (Cathy Levine, "The Tyranny of
Tyranny") Stavljanje naglaska na male grupe kao osnovne organizacijske jedinice,
okupljanje na federalističkim principima za kampanje i konferencije, uvjerenje
da donošenje odluka mora biti kolektivno, predanost direktnoj akciji,
koncentriranje na to kako živimo svoje živote, potreba grupa za podrškom, te
razvijanje ljubavi i povjerenja su primjeri koji pokazuju na koji način su žene
došle do anarhističkih polazišta. "Feminizam je od svog pojavljivanja nesvjesno
anarhistički. Sada je nužno svjesno prepoznati veze između feminizma i
anarhizma." (Peggy Kornegger, 'Anarchism: the Feminist Connectioi')
Anarha-feminizam znači osvijestiti, izraziti i razumjeti naš anarhizam unutar
ženskog pokreta. Anarha-feminizam nastoji učiniti feministički anarhizam
prepoznatljivim i svjesno ga razvijati.
Unatoč činjenici da su anarhisti u prošlosti zanemarili
centralnu važnost rodne politike, muškarci anarhisti su ipak nešto bolji u
odnosu na ostale muškarce i njihovu dominaciju nad ženama. Marksisti su, suočeni
s feminizmom, odgovorili tražeći uzroke potlačenosti žena kroz proširivanje
svoje teorije. Rađanje vide kao oblik proizvodnje, definirajući potlačenost žena
kroz tradicionalnu klasnu teoriju. Na ovaj je način feminizam povezan s klasnom
borbom. Zapravo, potlačenost žena stvara podjelu unutar klase. Ovim
potčinjavanjem feminizma marksizam razotkriva svoju teorijsku ograničenost i
fundamentalnu nekompatibilnost s feminizmom.
S druge strane, feminizam i anarhizam se teorijski
nadopunjavaju. Predstavljajući teoriju zasnovanu na samoorganizaciji i direktnoj
akciji, anarhizam nema kao motivaciju potčinjavanje feminizma, te poštuje i
podržava autonomiju ženskog pokreta. Međutim, dok na feminizam teoretski možemo
gledati kao na proširenje anarhizma, u praksi je anarhistička svijest o
feminizmu u zaostatku u odnosu na ostatak ljevice kao cjeline. Kontradikcija je
dupla. Ne samo da su anarhisti uvelike propustili prepoznati anarhizam koji se
događa svugdje oko njih, kao što je slučaj s revolucionarnim feminizmom, već sam
pokret opetovano ostaje seksistički i u njemu dominiraju muškarci. Čak i
najosnovnije, poput organiziranja događanja, davanja prostora ženama da se
izraze na sastancima, suprotstavljanje seksizmu u jeziku i omogućavanje ženama
sa djecom da slobodno dođu na sastanke, se ne uzima ozbiljno u obzir od strane
većine muškaraca anarhista. Kako je došlo do ove kontradikcije? Čini se da
odgovor na to pitanje leži u činjenici do koje mjere su anarhisti uspjeli
opravdati svoj seksizam kroz krivu prezentaciju svoje teorije, umjesto da su se
pokušali suočiti s tim. Dok je anarhizam, ako govorimo općenito, oduvijek bio za
oslobađanje ljudi, anarhizam nije feministički. lako taj stav uključuje
oslobađanje žena, to se ipak donekle ignorira, jer prevladava stav oslobođanju
ljudi. Drugi način na koji su muškarci anarhisti ideološki osnažili svoj
seksizam je to što su pomiješali dokazivanje političkih stavova s muškim
dokazivanjem. Poznati su slučajevi kada se opravdavao seksizam pozivajući se na
anarhističku individualnost, pa su čak nastajali i anti-feministički tekstovi.
Anarhistička praksa predstavlja kontraindiciju svojoj teoriji
zato što nije aktivno feministička. Anarhizam mora prepoznati radikalno
proširivanje svoje politike kroz feminizam, otići dalje od svoje kritike
kapitala i države i uključiti kritiku potlačenosti patrijarhijom, te bazirati
svoju buduću praksu na tome.
Ne želimo ništa manje od potpune slobode - rodnu i socijalnu
revoluciju. Kreativno uništenje trostrane dominacije patrijahata, države i
kapitala. Od ovog trenutka anarhizam nema drugog izbora, već mora postati
svjesno i aktivno feministički, baš kao što anarha-feminizam nastoji osvijestiti
anarhistički feminizam, ili može prestati postojati.
"Ono što tražimo nije ništa manje već potpuna revolucija,
revolucija čiji će oblici stvoriti budućnost oslobođenu neravnopravnosti,
dominacije i nepoštovanja individualnih razlika - ukratko,
feminističko-anarhističku revoluciju. Vjerujem da žene već odavno znaju kako
krenuti u stvaranje ljudske slobode. Sada samo trebamo prodrmati postojeće muške
političke forme i usredotočiti se na našu žensku anarhističku teoriju." (Peggy
Kornegger, "Anarchism: the Feminist Connection")