Hervé Guibert "Lud za Vincentom"
(Fou de Vincent), Metro 1997.
Vincent je biološki započeo svoj
odlazak s ovoga svijeta u noći od 25. na 26. studenoga 1988. godine. Popio je
litru tekile, popušio travu, posnifao kokain i bacio se s trećeg kata s ogrtačem
za kupanje umjesto padobrana. Umire 29. studenog 1988.
Za Hervéa je teško odrediti taj biološki trenutak. Ne znam da li je i on sam
bio upoznat s vremensko - prostornim koordinatama ulaska virusa AIDS-a
u njegov organizam. Umire 27. prosinca 1991.
Hervé je bio ludo zaljubljen u Vincenta. Vincent je osjećao Hervéa. A Hervé
je imao potrebu bilježiti
Vincenta. Bilježiti svoj odnos spram njega. U njegovim dnevničkim zapisima on
ne/na/staje. I iako se sve radi o njima dvojici, u stvari Hervéovi fragmenti
govore o relacijama. Nestaje autor, nestaje objekt inspiracije, postoje samo
trenuci (ne)ukusnih odnosa.
Odnos je ono to preplavljuje Hervéov rukopis. I ako su fragmenti istiniti, tada
mogu razmišljati o Hervéu kao o onome koji je izvan subjekta. On nije promatrao
i bilježio, već djelovao i fragmentirao. Tu ne postoje suvišni komentari, dodatni
zaključci, nema poruka ili parola, nema kauzalne logike i vrijeme ne teče jednosmjerno.
Hervé nas ne želi odgajati. Ne želi nam se upucavati.
Sve je prepuno trenutaka. Ova
mi se knjiga pričinja kao vremenska kaša dojmova u kojoj kada je konzumirate
na vaše nepce dolaze različiti okusi. Neki nevjerojatno snažni i omamljivi dok
su drugi slabiji i nekako projure kraj vas.
Bitno je da ste na kraju siti i zadovoljni!