Kada sam bio mali često sam se sa svojim prijateljima igrao rata jednim od onih plastičnih pištolja i šmajsera dobivenih od roditelja “pod bor” za Božić. Klasična podjela na partizane i njemce. Bila je to vrlo moralna i nevina igra rata. Najnemoralnije u njoj bilo je laganje da li me je netko pogodio ili ne. Ajde ti sad dokaži da sam mrtav i da ispadam iz igre. Svađe su nastajale najčešće oko toga. I najčešće sam u toj igri razgovarao sa svojom savješću o tome da li da priznam ili ne da me je pogodio imaginaran metak.

Nekih dvadesetak godina kasnije pružila mi se prilika ne samo za igru s pravim pucaljkama i bombama, nego prilika da idem u rat. Nisam otišao u rat. Studirao sam u Zagrebu. Vodio studentski život, nesretno se zaljubljivao. Bilo me je strah. A i rat je brzo počeo prerastati u parodiju s previše krvi, gluposti i prolaznih lidera. I s puno previše boli. Naglo sam počeo gubiti granicu između dobrih i loših dečki, pravde i nepravde, činjenica i laži. Zamrzio sam rat i sve što ide s njim. Razum mi je zamrzio rat, savjest mi je zamrzila sve ono što mi se čini da hrani rat.

Iako je prošlo već neko vrijeme od “završetka rata”, u takvom stanju nije bilo šanse otići na služenje vojnog roka. Previše toga se skupilo u glavi i jednostavno bi sam sebi pljunuo u lice. Sve one računice “što se više isplati” pale su u vodu. Ići u vojsku je za mene pogrešno. “Protivim se bilo kojem obliku nasilja, nošenju oružja i upotrebi oružja. Mislim da je nemoguće pravedno koristiti oružje jer prije ili kasnije njegova se moć zloupotrijebi i ono postaje sredstvo kojim se ubijaju drugi ljudi. Moja moralna uvjerenja protive se svakom ubijanju kao i pripremi za ubijanje. Služenjem vojske u oružanim snagama ili vojnim ustanovama indirektno se podržava sistem koji u sebi gaji ideju militarizacije. Tako nešto se protivi mojem svjetonazoru i vjeri u svijet kao mjestu koje može funkcionirati bez oružja i vojske. Moja moralna uvjerenja protive se vojnoj metodologiji koja se zasniva na jasnoj raspodjeli moći i autoritetima, te ponekad slijepom pokoravanju naredbama. Držim da se time ponižava dostojanstvo pojedinca i da mogu osobu dovesti u stanje moralne krize. Protivim se bilo kojem obliku oružanih sukoba i vjerujem da ratovi nisu neizbježni.” -napisao sam u molbi za civilnu službu. I evo me na civilnoj službi.

Pravo na prigovor savjesti, istovremeno je intimno i javno pravo čovjeka na slobodu. Iz tog razloga ono ulazi u Ustave zemalja. Nekoliko je razmišljanja o tome.

Svakome od nas može se desiti mentalan sklop ideja u glavi koji ne vjeruje u vojsku, vojnu metodologiju, (ne)moć oružja. Takva osoba ima pravo na slobodu svog mišljenja, tj. pravo na svoju različitost. Ali nije to “bilo kakvo “ mišljenje. Ta osoba za neke naivno vjeruje u nenasilje kao metodu kojom se mogu rješiti sukobi. Nenasilje - bez sile. Nemoralno je tjerati takve ljude da čine nešto protiv svojih uvjerenja tim više što ta uvjerenja teško mogu ugroziti drugu osobu. Većina će se složiti kako je vrijedno i lijepo biti nenasilan. Gotovo svi su za mir, pa ipak mira je uvijek premalo. Važno je dopusti ljudima slobodno ne samo razmišljati već i živjeti nenasilje. “Ratova je oduvijek bilo i uvijek će ih biti”. E neće!

Danas je vojni trening postavljen kao društveni obrazac normalnosti. Uvijek je potrebna kakva takva hrabrost opirati se obrascima. Ritualno odlaženje u vojsku, traganja za očeličenjima, sampotvrđivanjima slike odraslosti kroz vojsku i dalje je na snazi. Doživljaj vojske kao jednog dijela života koji se “mora odraditi”. I “slobodan” si onda kada “to” odradiš, dobivaš svoju putovnicu, lakše će ti biti naći posao, “odvalio” si jednu “veliku stvar”. Kao da nam je svima jasno “da je vojske oduvijek bilo i da će je uvijek biti”. E neće!

Vrlo je važan odgovor na pitanje: “Tko je vlasnik moga tijela kada sam u vojsci?” Nema sumnje da vojnik gubi vlasništvo nad svojim tijelom. Gubitak vlasništva tijela jedan je od osnovnih mehanizama funkcioniranja vojske. Tijelo kao stroj, tijelo kao četa. Gotovo je fantastična kontrola tijela (vojna disciplina) koja se provodi kroz doziranje higijene (ograničenjem vremena za tuširanje), određivanje trajanja sna, prehranu, fizički napor, odmor. Bunimo se kada nam otmu dio zemlje, kada nam ukradu novac, one u koje smo zaljubljeni, a tijelo smo ponekad u stanju tako lako prepustiti drugima. Ovdje ga čak ne prepuštamo osobi, ovdje ga prepuštamo državi. I to “za sve nas”, za “višu stvar”, za “dug domovini” (samo nikako da se sjetim kada i gdje sam se zadužio?). Kao da će to naše tijelo dati danak svakome od nas, raspršiti će se na tisuće dijelova i ojačati sigurnost svakoga od nas. Ma daj!

Biti slobodan u smislu imati prostor za svoj strah. Bojati se. Plašiti se vojske je prije svega normalno pa onda i moralno. Savjest može prigovarati, ili bolje reći progovarati zbog straha. Strah se vrlo lako etiketira kukavičlukom, a kukavičluk sramotom. Biti prigovarač savjesti - biti ponosan kukavica? Zašto ne?

Zbog svega toga važno je da zemlje svojim građanima omoguće i drugi način odsluženja vojnog roka, a to je civilna služba. “Pobuna” protiv odlaska u vojsku osobne je prirode. Istovremeno, jasno je da ne živimo sami na ovome svijetu i da imamo odgovornost prema zajednici. Budući da nam zakoni i dalje propisuju dužnost “odvajanja dijela života za domovinu” važno je uočiti kako se “domovina može voljeti i braniti” na jako puno načina . Civilna služba upravo otvara nove načine “voljenja domovine”. Odvojiti jedan dio svog života da bi volonterski (sjeti se reklame “najbolje stvari su besplatne”:-) pomagao ljudima, prirodi, tj. zajednici, a pri tome se ne obučavati kako možeš oružjem uništavati ljude, prirodu, tj, zajednicu, vrijedna je stvar.

I dok vojnik nastupa na scenu kada ludilo uzme previše maha i počinje ubijanje, moju dužnost kao prigovarača savjesti vidim u tome da učinim sve kako do ludila ne bi niti došlo. Ne želim znati kako ratovati, želim znati što sve mogu učiniti da do rata nikada ne dođe! Potpuno je pogrešno razmišljati kako nacionalnu sigurnost zemlje gradi jaka i uvježbana vojska. Sigurnost zemlje gradi se razvojem civilnog društva, tolerancijom među građanima i građankama, poštivanjem pravde.

Prigovarači savjesti svojim radom uvelike mogu poboljšati socijalni sustav zemlje. Važnost civilne službe je baš u tome. Nju treba promicati kao društveno koristan rad, koji s jedne strane predstavlja mogućnost ostvarivanja individualnog prava osobe (prigovor savjesti), dok s druge strane taj rad zadovoljava društvene potrebe i predstavlja važan element društvenog života u zemlji te unapređuje kvalitetu življenja.

Na mojoj civilnoj službi nisam naučio ništa o oružju. Znam voziti auto ali ne znam voziti tenk. Ne znam bacati bombu, ne znam se prišuljati neprijatelju. Ja se ne znam obraniti oružjem. Ali ono što sada znam je da u mojoj zemlji živi 5500 slijepih osoba koji su do sada bili moji nevidljivi sugrađani i sugrađanke. I iako nisam naučio kako se prišuljati neprijatelju, naučio sam prići bez predrasuda slijepoj osobi i prevesti je preko ceste i popiti s njom piće. Za mir!

Gordan Bosanac