Prijedlog

Zakona o civilnoj službi

 

 

 

 

predlagatelji:

Amnesty International Hrvatske, AIH

Antiratna kampanja Hrvatske, ARK

 

 

Zagreb, siječanj 2000.

 

 

 

UVOD

Pravo na prigovor savjesti sastavni je dio slobode mišljenja, savjesti i vjere - jednog od osnovnih ljudskih prava.

To pravo je priznato na međunarodnoj razini a u praksi se ostvaruje u većini država članica Vijeća Europe. Od članica Vijeća Europe očekuje se da implementiraju zakone koji pozivaju na pravo prigovora savjesti i omoguće civilnu službu u skladu s načelima iznijetim u Preporukama Odbora ministara Vijeća Europe iz 1987.

Ustavom Republike Hrvatske (članak 47., stavak 2.) i Zakonom o obrani (čl. 81. do 95., čl. 206.) također je regulirano pravo novaka (i pričuvnika) na prigovor savjesti ukoliko iz vjerskih i moralnih razloga nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.

Iako su, sukladno Zakonu o obrani, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane i Ministarstvo pravosuđa donijeli odgovarajuće popratne akte u svezi s obavljanjem civilne službe, ipak ostvarivanje tog prava nailazi na velike teškoće.

Teškoće zbog kojih se ne provodi civilno služenje vojnog roka, proizlaze prije svega iz činjenice što dosljedno načelima Ustava nije regulirano:

- obveza davanja potpune informacije novaku o pravima i mogućnostima ostvarivanja civilne službe;

- jednaki pristup vojnom i civilnom služenju, što pretpostavlja jednaki rok trajanja vojne i civilne službe i jednaka materijalna prava: stan, prehrana i prijevoz od mjesta stanovanja do posla (pogotovo ako novak ne služi civilnu službu u mjestu stanovanja);

- zdravstveno osiguranje obveznika dok služi civilnu službu;

- dobivanje dokumenta o obavljenoj civilnoj službi i brisanje iz vojne evidencije.

Osim toga, i nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od ožujka 1998. godine (kojom su ukinuti čl. 84., st. 2., čl. 96. i čl. 206. Zakona o obrani, a koji su utvrđivali rok za podnošenje zahtjeva novaka ili pričuvnika na prigovor savjesti), ostala su još neka pitanja koja bi trebalo jasno regulirati posebnim Zakonom o civilnoj službi.

 

To su npr. pitanja prava Ministarstva obrane da poziva vojnog obveznika na služenje vojnog roka, iako je ovaj podnio zahtjev za civilnu službu u skladu sa stavkom 2. člankom 47. Ustava RH-a.

No i ona pitanja koja su regulirana Zakonom o obrani i odgovarajućim pravilnicima, a koja se odnose na pravo civilnog služenja u institucijama, organizacijama i udrugama ne slijede slovo i duh Rezolucije Povjerenstva UN-a za ljudska prava, Rezolucije europskog parlamenta o pravu na prigovor savjesti (1967.

godine, 1983. godine, 1989. godine), Preporuke Odbora ministra Vijeća Europe br. R (87) 8 i preporuke Europskog parlamenta od 18. siječnja 1994. godine.

 

Tako npr. članak 89. nije u skladu s člankom 82. Zakona o obrani. S jedne strane, u članku 89. se određuje djelatničko mjesto koje najviše odgovara sposobnostima obveznika civilne službe, a u članku 82. se ograničava pravo iz članka 89. svodeći u pravilu civilnu službu na odsluženje u oružanim snagama. Dakle, u samom Zakonu moguće je polazište za nemogućnost provođenja deklariranog prava, što se praksom provođenja odredbi Zakona takvo kršenje može pravdati zakonitim postupanjem. Zbog toga jer nužna i izmjena Zakona o obrani i donošenje Zakona o civilnoj službi.

Kako bi se preventivno djelovalo na kršenje ljudskih prava vezano uz ovu problematiku, različite nevladine organizacije: Amnesty International Hrvatske, Antiratna kampanja Hrvatske i druge, često polazeći od različitih pretpostavki i mandata, već niz godina upozoravaju na nesklad između proklamiranog i svakodnevne prakse, inzistirajući na tome da se svima kojima savjest ili čvrsto uvjerenje ne dopuštaju služenje u sklopu oružanih snaga, pruži mogućnost civilne službe na dobrobit zajednice.

 

Antiratna kampanja Hrvatske smatra da je prigovor savjesti jedno od osnovnih ljudskih prava kao i nenasilje, te od svog osnutka u srpnju 1991. neprekidno radi na promociji prava na prigovor savjesti.

Rad Grupe za prigovor savjesti (aktivna pri ARK-u od 1992.) također je u nekim segmentima nastavljen kroz Uniju 47, udruženje prigovarača savjesti, koje je osnovano 1995. Osnovne aktivnosti Unije 47 bile su širenje informacija o pravu na prigovor savjesti i davanje savjeta ljudima koji su zainteresirani; zalaganje za poboljšanje zakonskih regulativa na ovom polju; pomoć i savjeti prigovaračima savjesti; kontakt i veza s nadležnim vladinim institucijama itd. Najznačajniji uspjeh Unije 47 zasigurno je utjecaj na odluku Ustavnog suda RH od ožujka 1998. godine (kojom su ukinuti članak 84., stavak 2., članak 96. i članak 206. Zakona o obrani, a koji su utvrđivali rok za podnošenje zahtjeva novaka ili pričuvnika na prigovor savjesti). U Hrvatskoj se surađivalo s organizacijama koje se bave promicanjem ljudskih prava te s ostalim članicama mreže ARK-a. Što se tiče međunarodne razine, Antiratna kampanja Hrvatske postala je članica Međunarodnih mirovnih mreža: War Resisters' International i International Fellowship of Reconciliation i ostvarila je kvalitetnu suradnju s Europskim parlamentom, The European Council of Conscripts Organizations (ECCO) te slovenskom organizacijom Mladinski ceh.

Upravo zbog dugogodišnjeg izravnog rada s prigovaračima savjesti i bavljenja ovom tematikom, ARK je imao dobar uvid u realno stanje i problematiku s kojom su se prigovarači savjesti/obveznici civilne službe susretali tijekom zadnjih nekoliko godina. Jedan od razloga priključivanja Radnoj grupi za izradu Prijedloga Zakona o civilnoj službi (pokrenut od Amnesty Internationala Hrvatske) bio je upravo taj što boljom zakonskom regulativom želimo prekinuti daljnju dugogodišnju diskriminaciju obveznika civilne službe i osigurati im njihova Ustavom zajamčena prava.

 

Na području prigovora savjesti i imlpementaciji sadržaja međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima u zakone država Europe i svijeta, Amnesty International radi već više od 15 godina. U svom radu Amnesty International je postigao mnogo uspjeha te zahvaljujući temeljitosti i ozbiljnosti rada na ovom području, njegova izvješća i preporuke u vezi s ovom tematikom postali su nezaobilazni i u radu Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Amnesty International je u nedavnoj prošlosti poduzimao i akcije u korist pojedinačnih prigovarača savjesti - žrtava kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, radeći izravno u njihovu korist te tražeći od vlasti ukidanje određenih odluka ili regulacija koje su imale za posljedicu ta kršenja.

Amnesty International Hrvatske (AIH) od 1997. sustavno radi na promicanju prava na prigovor savjesti širenjem svijesti među mladima i lobiranjem hrvatskih vlasti za usklađivanje hrvatskih zakona s međunarodnim standardima za ljudska prava te na izravnoj akciji u korist prigovarača savjesti u drugim zemljama svijeta. U proljeće 1997. AIH je u sklopu akcije 'Prigovor savjesti u Europi', a u kojoj su sudjelovali i drugi dijelovi AI-a, provodio izravne akcije u korist prigovarača, lobirao vlade europskih zemalja za poboljšanje europskih standarda, pozivao hrvatske vlasti da usklade zakone s međunarodnim ugovorima te distribuirao promotivne letke među mladima. Iako tada od hrvatskih vlasti AIH nije dobio odgovore na pisma ili upućene peticije, Ustavni sud je u veljači '98. donio odluku kojom se priznaje pravo traženja statusa prigovora u bilo koje vrijeme, što je bio i jedan od zahtjeva AIH-a, ali i nekih drugih organizacija u Hrvatskoj. U proljeće 1998. AIH je nastavio akciju prema hrvatskim vlastima, distribuirao materijale i organirizao nekoliko tribina. U svibnju 1999. AIH je proširio ovu akciju uključivanjem drugih nevladinih organizacija. Nadovezujući se na ovu akciju i na jedan od njezinih zahtjeva, AIH je u svibnju 1999. inicirao Radnu grupu za izradu nacrta Zakona o civilnoj službi želeći izravno pridonijeti prevenciji kršenja ljudskih prava u našoj zemlji. Kao rezultat rada ove Radne grupe u kojoj su bila dva predstavnika mreže Antiratne kampanje Hrvatske, dva predstavnika Amnesty Internationala Hrvatske i jedna nezavisna osoba, nastao je prijedlog Zakona o civilnoj službi.

 

 

 

 

 

 

 

prijedlog

 

 

ZAKONA O CIVILNOJ SLUŽBI

 

Glava I.

 

TEMELJNE ODREDBE

 

Članak 1.

Ovim zakonom reguliraju se prava i obveze osobe koja umjesto služenja vojnog roka u oružanim snagama Republike Hrvatske obavlja svoju građansku dužnost u civilnoj službi (u daljnjem tekstu: civilna služba), odnosno u civilnim javnim ustanovama i drugim neprofitnim pravnim osobama.

1. Definicija prigovarača savjesti

 

Članak 2.

Svaka osoba ima pravo na prigovor savjesti ako zbog svojih vjerskih, etičkih ili filozofskih uvjerenja, ili zbog svoje savjesti nije pripremna obavljati vojnu službu.

Prigovarač savjesti je osoba koja ostvaruje pravo na prigovor savjesti u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.

2. Podnošenje prigovora savjesti

 

Članak 3.

Prigovor savjesti može se očitovati prilikom novačenja, dobivanja poziva za služenje vojnog roka, u tijeku služenja vojnog roka, prilikom poziva na vojnu vježbu ili dopunsku vojnu izobrazbu, kao i prilikom vojne mobilizacije.

 

Članak 4.

Novak prilikom upisa u vojnu evidenciju mora biti cjelovito upoznat s njegovim ustavnim i zakonskim pravima i obvezama služenja vojne službe ili služenja civilne službe temeljem prigovora savjesti.

Ministarstvo obrane RH dužno je novaku osigurati pisanu informaciju u vezi sa stavkom 1. ovog članka i dati mu upute o načinu na koji novak može ostvariti svoje ustavno i zakonsko pravo prigovarača savjesti te mu dati odgovarajuće obrasce.

Nevladine organizacije imaju pravo sudjelovati u informiranju građanstva o ustavnim i zakonskim pravima civilnog služenja.

 

Članak 5.

Prigovor savjesti podnosi se jednoj od sljedećih službi:

1.) nadležnom uredu za novačenje i vojnu evidenciju;

2.) nadležnoj vojnoj postrojbi u kojoj se obavlja vojna služba;

3.) vojnoj postrojbi u kojoj je obavljen vojni rok;

4.) nadležnom tijelu uprave koja poziva u pričuvni sastav;

5) izravno Uredu za civilnu službu pri nadležnom ministarstvu.

 

Članak 6.

Zahtjev za civilnu službu odgađa nastupanje služenja vojnog roka (novaku i pričuvniku), a prekida (obustavlja) obavljanje vojničkih dužnosti (ročniku) do rješenja njegovog zahtjeva, odnosno do rješenja žalbe prigovarača savjesti.

 

Glava II.

 

OVLASTI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE; TIJELA DRŽAVNE UPRAVE I PRAVNIH OSOBA

 

3. Ured za civilnu službu

 

Alternativa: Uprava za civilnu službu.

 

 

 

Članak 7.

Vlada Republike Hrvatske svojim aktom odredit će u okviru ministarstva pravosuđa Ured za civilnu službu (u daljnjem tekstu nadležno tijelo) na čelu s voditeljem ureda.

Nadležno tijelo zaprima zahtjeve prigovorača savjesti te provjerava njihovu urednost i pravilnost. O zahtjevu se u roku od 30 dana donosi rješenje u I. stupnju, koje potpisuje odgovorna osoba nadležnog ministarstva.

Alternativa: U stavku 1. umjesto 'ministarstva pravosuđa' napisati riječ 'ministarstva rada i socijalne skrbi'.

Alternativa: U stavku 1. umjesto 'ured' napisati riječ 'uprava', a umjesto 'voditeljem ureda' napisati 'ravnateljem uprave'.

4. Povjerenstvo za civilnu službu

 

Članak 8.

Vlada RH pri nadležnom ministarstvu, osniva povjerenstvo koje razmatra i rješava žalbe prigovarača savjesti za civilnu službu na prvostupanjsku odluku.

Povjerenstvo treba biti sastavljeno od pet članova:

· obveznik civilne službe,

· teolog,

· socijalni radnik,

· predstavnik nevladine organizacije koja radi na području prigovora savjesti najmanje godinu dana, a koja se zalaže za mir, nenasilje i zaštitu ljudskih prava,

· pravnik.

Članovima povjerenstva imenuju se zamjenici.

 

Članak 9.

Povjerenstvo iz redova svojih članova bira predsjedavajućeg povjerenstva. Mandat predsjedavjućeg povjerenstva traje četiri godine. Radom povjerenstva rukovodi predsjedavajući. Predsjedavajući saziva sjednice i potpisuje akte povjerenstva. Povjerenstvo se saziva nakon što je nadležno tijelo obavjestilo predsjedavajućeg o primljenoj žalbi. Povjerenstvo donosi pravovaljane odluke većinom glasova članova povjerenstva.

 

Članak 10.

Povjerenstvo za civilnu službu u rješavanju žalbe prigovarača savjesti polazi od načela da je pravo na prigovor savjesti sastavni dio slobode mišljenja, savjesti i vjere, jedno od osnovnih ljudskih prava koje ne podliježe propitivanju ni provjeravanju.

Prigovarač savjesti može biti saslušan u vezi s podnesenim zahtjevom.

 

Članak 11.

Nezadovoljan rješenjem povjerenstva prigovarač savjesti može izjaviti tužbu Upravnom sudu, u roku od 30 dana nakon primitka rješenja.

Protiv presude Upravnog suda prigovarač savjesti može tražiti zaštitu svojih prava prigovora savjesti podizanjem tužbe Ustavnom sudu RH u roku od 30 dana od dana primitka presude Upravnog suda.

 

Članak 12.

Nakon pravomoćnosti pozitivnog rješenja zahtjeva za civilnu službu, prigovarač savjesti postaje obveznik civilne službe po ovom zakonu.

Uskraćivanjem statusa prigovarača savjesti, po pravomoćnoj presudi, novak, ročnik ili pričuvnik obveznik je vojne službe po Zakonu o obrani RH.

Kopija pravomoćnog rješenja dostavlja se podnositelju te drugima na koje se to odnosi.

Obveznici civilne službe mogu se, u bilo koje vrijeme, odreći prava prigovarača savjesti i u skladu s odredbama Zakona o obrani služiti vojnu službu u oružanim snagama RH.

 

Članak 13.

Civilno služenje priznatom prigovaraču savjesti izjednačuje se u pravima i obvezama sa služenjem vojnog roka.

To pravo sadrži naročito:

- jednako vrijeme trajanja služenja civilne službe i trajanja služenja vojnog roka;

- zadovoljavanje osnovnih životnih potreba: stan, prehrana, troškovi prijevoza, naročito ako je obavljanje službe izvan mjesta boravka;

- zdravstveno osiguranje obveznika dok služi civilnu službu.

Prava iz stavka 2 ovoga članka osigurava nadležno ministarstvo.

5. Pravne osobe u kojima se obavlja civilna služba

 

Članak 14.

Raspored obveznika civilne službe u civilne javne ustanove i druge neprofitne pravne osobe obavlja nadležno ministarstvo, odnosno nadležno tijelo na način utvrđen ovim zakonom i drugim propisima.

 

Članak 15.

Nadležno tijelo iz članka 14. ovog Zakona sastavlja listu javnih ustanova, organizacija ili udruga: upravnih, zdravstvenih, socijalnih, obrazovnih, ekoloških, humanitarnih, nevladinih i drugih, koje imaju potrebu i žele otvoriti jedno ili više radnih mjesta prigovaračima savjesti omogućujući im vršenje civilne službe.

Nadležno tijelo sastavlja listu iz stavka 1. na zahtjev i uz suglasnost civilne javne ustanove i druge pravne osobe, o čemu donosi rješenje.

Javne ustanove, organizacije ili udruge obvezne su pri zahtjevu za uvrštavanje na listu iz stavka 1. dati i opis poslova koje bi obavljao civilni obveznik.

Ukoliko nadležno tijelo rješenjem iz stavka 2 ovoga članka odbije uvrstiti na tu listu određenu javnu ustanovu, organizaciju ili udrugu, mora iznijeti raloge tog odbijanja kako bi se dotična udruga ili javna organizacija mogle žaliti Upravnom sudu na tu odluku.

 

Članak 16.

Prigovarač savjesti može u zahtjevu sam predložiti pravnu osobu u kojoj bi želio obavljati civilnu službu.

Nadležno tijelo će udovoljiti tom zahtjevu iz stavka 1. ako pribavi pristanak te pravne osobe.

 

Članak 17.

Prigovarača savjesti tijekom obavljanja civilne službe, nadležno tijelo može uputiti na rok od jednog mjeseca na obrazovanje o ljudskim pravima i slobodama, miru i nenasilju te protiv diskriminacije bilo koje vrste kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvijerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili neki drugi položaj.

Prigovarača savjesti se može na početku njegovog civilnog služenja kroz jednomjesečni tečaj upoznati s radom u Civilnoj zaštiti kako bi ga se nakon obavljene civilne službe moglo pozvati da se uključi u civilnu zaštitu u slučaju prirodnih katastrofa, elementarnih nepogoda ili u slučaju opće mobilizacije.

Vrijeme provedeno na aktivnostima iz stavka 1. i stavka 2. ovoga članka prigovaraču savjesti računa se u rok obavljanja civilne službe.

6. Obavljanje, trajanje i završetak civilne službe

 

Članak 18.

Nadležno tijelo poziva na obavljanje civilne službe prigovarača savjesti i raspoređuje na radno mjesto koje najviše odgovara njegovim sposobnostima i u takvu javnu ustanovu, odnosno pravnu osobu u kojoj su potrebni znanje, sposobnost i zainteresiranost prigovarača savjesti za njegovo daljnje osposobljavanje u osobnom i društvenom interesu.

Civilna služba, u zamjenu za vojnu službu, ni u kojem pogledu ne smije biti diskriminirajuća niti ponižavajuća.

Prigovaraču savjesti može se omogućiti da civilnu službu obavlja i u drugim državama, pod uvjetima propisanim posebnim pravilnikom nadležnog ministarstva.

 

Članak 19.

Novak trajno nesposoban za služenje vojne službe, nije obvezan služiti civilnu službu, osim ako to sam želi i ako ga u tome ne sprječavaju zdravstveni razlozi.

 

Članak 20.

Početak civilne službe počinje javljanjem prigovarača savjesti na posao i potvrdom pravne osobe o nastupu prigovarača savjesti na posao.

 

 

Članak 21.

Prigovarač savjesti može obaviti liječnički pregled prije stupanja u službu.

Ukoliko obveznik civilne službe pretrpi nesreću na radu, nesreću prilikom dolaska ili odlaska s posla, ima ista prava na nadoknadu štete, kao i na invalidsku mirovinu i sva druga prava, jednako kao i vojni obveznik.

 

Članak 22.

Za vrijeme obavljanja civilne službe prigovarač savjesti mora:

- pridržavati se Ustava RH;

- pridržavati se odredaba ovoga zakona i pravilnika o unutarnjem radu ustanove ili pravne osobe u kojoj obavlja službu;

- poštivati temeljna ljudska prava i toleranciju u međuljudskim odnosima;

- savjesno obavljati radne dužnosti i postupati u skladu s pravilnikom i odlukama tijela i odgovornih osoba u pravnoj osobi, s kojima mora biti upoznat prilikom stupanja na dužnost;

- stručno se osposobiti, ako se takva nastava održava i ako je to dužnost za valjano obavljanje civilne službe na tom radnom mjestu.

 

Članak 23.

Obavljanje civilne službe može se privremeno ili trajno odgoditi ili obavljati s prekidima pod uvjetom da postoje opravdani razlozi: socijalni, obiteljski, materijalni, znanstveni i drugi.

Opravdanost razloga odgode obavljanja civilne službe ili služenja s prekidima procjenjuje nadležno tijelo.

 

Članak 24.

Ako prigovarač savjesti smatra da prilikom obavljanja civilne službe njegov poslodavac ne postupa prema njemu u skladu s ovim zakonom, on se ima pravo obratiti za pomoć nadležnom tijelu koje ga je uputilo na civilnu službu ali nakon što je prošao proceduru žalbe unutar pravne osobe u kojoj obavlja službu.

 

Članak 25.

Ukoliko prigovarač savjesti tijekom civilne službe svojom krivnjom prouzroči materijalnu štetu, dužan je štetu nadoknaditi.

U slučaju težeg kršenja radnih propisa, prigovarač savjesti za nastalu štetu odgovoran je prema Zakonu o radu i Kaznenom zakonu RH.

 

Članak 26.

Civilna služba završava:

- istekom roka službe;

- kada radi zdrastvenih razloga prigovarač savjesti ne može nastaviti civilno služenje;

- kada je iz drugih, ovim zakonom utvrđenih razloga, prigovarač savjesti potpuno ili djelomično oslobođen obavljanja civilne službe;

- kada nastupe godine života zbog kojih prestaje obveza služenja vojnog roka;

- kada iz razloga navedenih u članku 27. ovoga zakona nadležni sud donese presudu da prigovarač savjesti ne može nastaviti obavljanje civilne službe zbog kršenja odredbi Zakona o radu i Kaznenog zakona RH.

 

Članak 27.

Nakon što prigovarač savjesti odsluži civilnu službu, briše se iz vojne evidencije i o tome dobiva potvrdu.

 

Glava III.

 

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Članak 28

Obveznici civilne službe koji su po ranijim propisima započeli civilno služenje, završit će ga po odredbama ovoga zakona.

 

Članak 29.

Stupanjem na snagu ovoga zakona prestaju važiti odredbe zakona, odluka i pravilnika donesenih na osnovi Zakona o obrani RH i ostalih zakona koji se odnose na regulaciju civilne službe.

 

Članak 30.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da u roku od 30 dana donese popratne akte za provedbu ovoga Zakona.

 

Članak 31

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od objave u Narodnim novinama.

 

OBRAZLOŽENJE

Prijedlog zakona o civilnoj službi utemeljen je na stavku 2. članka 47. Ustava Republike Hrvatske kojim je: "dopušten prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora, nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama".

U ostvarivanju ovog ustavnog načela treba imati u vidu i članak 40. Ustava koji građanima Republike Hrvatske "jamči slobodu savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja". Predloženim prijedlogom Zakona doprinosi se razumijevanju i ostvarivanju i članka 39. Ustava Republike Hrvatske prema kome je "zabranjeno i kažnjivo" poticanje na rat, nasilje te pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju.

Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere pripada temeljnim ljudskim pravima, a regulirana su i člankom 3. i 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, Međunarodnim ugovorom o građanskim i ljudskim pravima, člankom 9. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i u drugim međunarodnim i europskim dokumentima koji reguliraju pravo na život i slobodu svakog ljudskog bića.

Sukladno ovim načelima treba u Republici Hrvatskoj donijeti Zakon o civilnoj službi u kojem će biti:

1. utvrđeno tko može biti prigovarač savjesti,

2. ozakonjeno jasno i nedvosmisleno pravo prigovarača savjesti,

3. kako se utvrđuje izjašnjavanje savjesti,

4. procedura zahtjevanja i ostvarivanja prava prigovora savjesti,

5. rokovi podnošenja prigovora savjesti,

6. rokovi trajanja civilne službe,

7. informiranje prigovarača savjesti o njihovim pravima i obvezama,

8. način i uvjeti obavljanja civilne službe i

9. druga pitanja.

1. U preporuci Europskog parlamenta od 18. siječnja 1994. godine daje se, pored ostalog i definicija prigovarača savjesti ovim riječima: "Prigovaračem savjesti smatraju se oni pojedinci koji odbiju služiti vojnu službu na osnovi vjerskih, etičkih ili filozofskih uvjerenja ili zbog svoje savjesti1" Preporuča se državama Vijeće Europe da takvu definiciju prihvate u svojem zakonodavstvu. Ova definicija predlaže se i u prijedlogu Zakona o civilnoj službi. Ovako definirajući civilnu službu dosljedno se može ostvarivati stavak 2. članka 47. Ustava Republike Hrvatske.

2. Predlažući da se civilna služba regulira posebnim zakonom u Preporuci odbora ministara Vijeća Europe broj R (87) 8 rečeno je: "Zakonom se također mora osigurati mogućnost zahtjevanja i pružanja statusa prigovarača savjesti u slučajevima u kojima se uvjeti za prigovor savjesti pojave tijekom vojne službe ili nakon odsluženja vojne službe." Ovo pitanje također traži zakonsku regulaciju u Republici Hrvatskoj.

3. Uspoređujući stavove Europskog parlamenta i Zakona o obrani Republike Hrvatske o shvaćanju i značenju savjesti pojedinca, vidi se razlika u pristupu. Europski parlament je donio 7. veljaće 1983. godine Rezoluciju o prigovoru savjesti u kojoj je između ostalog zapisano: "da nijedan sud ni komisija ne smiju zadirati u savjest pojedinca te da je izjava o osobnim motivima dovoljna da osigura, u najvećem broju slučajeva status osobe s prigovorom savjesti."

U Zakonu o obrani Republike Hrvatske članak 86., stavak 1. i 2., zahtijeva, suprotno citiranom dokumentu Europskog parlamenta da novak učini uvjerljivim vjerske ili moralne razloge zbog kojih traži civilnu službu, a "povjerenstvo mora vrlo oprezno prići utvrđivanju razloga". Navedeni stavci članka 86. nisu u skladu s rezolucijom Europskog parlamenta te zbog toga treba zakonom o civilnoj službi uskladiti prava prigovarača savjesti s citiranom Rezolucijom a odgovarajući stavak citiranog članka Zakona o obrani Republike Hrvatske staviti izvan snage.

U Danskoj su, na primjer, ukinuta provjeravanja prigovora savjesti još 1968. godine, u Austriji 1992. godine, u Finskoj se nijedan zahtjev prigovarača savjesti ne odbija itd.

4. Mjesto i način podnošenja zahtjeva za civilnu službu, kao i odgovarajuće tijelo koje rješava zahtjev, mora biti utvrđeno zakonom. Zakonom mora biti omogućeno i pravo žalbe prigovarača savjesti drugostupanjskom tijelu čiju organizaciju i način rada također treba utvrditi zakonom.

U svim međunarodnim i europskim dokumentima koji se odnose na prava prigovarača savjesti i civilnu službu, kao i u zakonodavstvu europskih država, koje su regulirale civilnu službu, regulirano je pravo žalbe prigovarača savjesti na rješenje u I. stupnju. I članci 86. i 87. Zakona o obrani Republike Hrvatske također su regulirali pravo žalbe prigovarača savjesti protiv prvostupanjske odluke povjerenstva.

U preporuci Odbora ministara Vijeća Europe broj R (87) 8 utvrđeno je sljedeće: "Podnositelj zahtjeva treba imati pravo žalbe na odluku I. stupnja; Komisija za zahtjeve bit će odvojena od vojne administracije i sastavljena tako da se osigura njezina neovisnost".

Prema stavku 3. članka 86. Zakona o obrani Republike Hrvatske povjerenstvo za civilnu službu dužno je riješiti zahtjev najkasnije u roku od 3 mjeseca, a prema stavku 5. istog članka piše da protiv odluke povjerenstva za civilnu službu može se podnijeti žalba u roku od 15 dana. O žalbi protiv odluke povjerenstva, iz članka 86. tog zakona rješava povjerenstvo koje imenuje Vlada Republike Hrvatske (članak 87.).

U zakonima o obrani susjednih država i nekih tranzicijskih zemalja regulirano je da se vojni obveznik ne može pozvati na služenje vojnog roka do donošenja pravomoćne odluke o njegovom zahtjevu.

Upravo pitanja kada Ministarstvo obrane Republike Hrvatske može pozvati osobu na vojnu dužnost treba riješiti Zakon o civilnoj službi, kojim bi se napustila dosadašnja praksa Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

5. Prigovarač savjesti ne smije biti ograničen nikakvim rokom koji bi mu ograničavao ostvarivanje njegovog ustavnog prava.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-20/92 od 18. veljače 1998. godine utvrđeno je da se prigovor savjesti ne može ograničiti propisivanjem rokova. Prema tome, pravo prigovora savjesti može se izraziti u svako vrijeme - što treba i posebnim zakonom regulirati.

6. Civilna služba ni po kojoj osnovi ne smije biti diskriminirajuća u odnosu na vojnu službu. Kako se primjenom Zakona o obrani Republike Hrvatske i drugih pravnih propisa vrši diskriminacija, Zakonom o civilnoj službi treba tu neusklađenost s načelima Ustava Rebulike Hrvatske i međunarodnim dokumentima otkloniti.

U Preporuci Europskog parlamenta državama članicama, u vezi prigovora savjesti (od 18. siječnja 1994.) preporučeno je, između ostalog: "Smatra se da je R (87) 8 minimum za sve države članice Vijeća Europe. Prigovor savjesti je stvar od međunarodne važnosti, kako se ističe u Rezoluciji usvojenoj od UN-ove komisije za ljudska prava iz 1989. godine, Preporuci usvojenoj od strane Ministarskog odbora Vijeća Europe iz 1987. godine i Rezoluciji iz 1989. godine, a sve uključuju pravo na prigovor savijsti na vojnu službu i ističu da zamjenska služba ne smije biti kažnjivog karaktera."

7. Europski parlament u Rezoluciji 337/97 pozivajući se na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, zahtijeva od svojih članica da osobe koje su obvezne služiti vojni rok budu obaviještene o svim pravima koja imaju. Odbor ministara Vijeća Europe u već citiranoj preporuci br. R (87) 8 pod B/3 doslovno utvrđuje: "U svrhu učinkovite primjene načela i pravila ove preporuke, osobe podložne novačenju trebaju biti unaprijed informirane o svojim pravima.

U tom cilju država ih treba izravno opskrbiti svim važnim informacijama ili omogućiti privatnim organizacijama da ih opskrbljuju tim informacijama..."

I Pravilnik o izvršavanju vojne obveze i obavljanju civilne službe (NN br. 1/97.) u članku 29. obvezuje nadležni ured za obranu da pri upisu u evidenciju upozna novaka s njegovim pravom na prigovor savjesti i na mogućnosti da svoju građansku dužnost ostvari u civilnoj pravnoj osobi. Međutim, ta obveza se ne ostvaruje na zadovoljavajući način, stoga je nužno da se zakonom utvrdi ne samo obveza nego i način na koji će se obveza ostvarivati.

8. Članak 89. stavak 1. Zakona o obrani Republike Hrvatske upravo regulira potrebu raspoređivanja prigovarača savjesti "na takvo djelatničko mjesto koje najviše odgovara njegovim sposobnostima".

Vlada Republike Hrvatske u Odluci o poslovima obveznika civilne službe (NN 71 od 7. listopada 1994.) nije slijedila citiranu zakonsku normu, ni načela međunarodnih i europskih dokumenata, kao ni citiranu Preporuku Europskog parlamenta. Vlada je odredila da obveznici civilne službe u području gospodarstva mogu obavljati samo poslove priučenog radnika, u području zdravstva, samo poslove bolničara i pomoćnog osoblja, u području pravosuđa i uprave samo poslove pomoćnog arhivara, vratara, dostavljača, telefonista, primanja i otpremanja pošte. Jasno je da nijedan društveno koristan rad, sam po sebi ne smije biti podcjenjivan. Međutim, u ovom kontekstu Vladina odluka je diskriminirajuća.

9. U pojedinim europskim državama, kao npr. u Austriji, postoji program razmjene koji omogućuje onima koji služe zamjensku civilnu službu da služe u nekoj drugoj državi članici ili u zemlji u razvoju kao dio programa suradnje. Taj program razmjene ne mora biti uzajaman. Za obveznike civilne službe u Republici Hrvatskoj bio bi vrlo koristan.

1Citirana preporuka Europskog parlamenta "traži da se prava za prigovor savjesti i civilnu službu uvrste u dodatni protokol na Europsku konvenciju o ljudskim pravima; traži da Komisija zatraži od država članica EU i država koje su aplicirale za primanje u EU da prihvate načela u već spomenutoj rezoluciji iz 7. veljače 1983., 13. listopada 1989. i 11. ožujka 1993. godine, te u ovoj rezoluciji".