Od kako se pomalo počela zahuktavati priča oko prigovora savjesti, počelo je i ponovno brkanje dva pojma - prigovora savjesti i civilne službe. Dvije povezane, ali ipak različite stvari. Možda bih mogao reći čak i suprotstavljene, no to ovisi od slučaja do slučaja. Ovdje u na svoj, možda laički način pokušati objasniti na što konkretno mislim i na koji način bi se to moglo vrlo jednostavno razgraničiti.

Sam prigovor savjesti gledam isključivo kao osobni princip, osobnu odluku koju netko izražava spram vojnoj službi, nošenju oružja i potpomaganju svim nastojanjima da se ratnim putem dođe do bilo kakvih promjena. Dakle, prigovor savjesti nije, niti može biti ograničen bilo kakvim zakonskim regulativama ili normama, već je potpuno osobna stvar za koju svatko sam/a za sebe odlučuje hoće li to izraziti ili ne. Također, kako zakoni ne mogu određivati da li se taj princip može ili ne može izražavati, tako ne mogu zaustaviti nikoga da taj princip i ispuni. Naravno, mogu se provesti razne represivne mjere protiv te osobe, ali to i dalje neće zaustaviti princip, samo će ograničiti fizičku slobodu osobe o kojoj je riječ. Iz toga izlazi da je svaki prigovor savjesti zapravo potpuni ili totalni prigovor jer kao princip zahtjeva svoje potpuno provođenje, kako bi se sam princip zadovoljio.

Tu dolazim do civilne službe, na koju se (ako polazimo od samog principa) može gledati kao na "nužno zlo", alternativu koja je ponuđena od strane države i njenih nadležnih institucija, kako bi se napravio kompromis s osobom koja izražava prigovor savjesti. Naglašavam, kompromis samo sa osobom, ali ne i principom prigovora savjesti, jer civilna služba također predstavlja jednu vrstu podrške i učestvovanja u ratnim opcijama, ali na ovaj način isključuje nošenje uniforme (uglavnom, ne i uvijek) i oružja (u potpunosti).

Do najvećeg "sukoba" između principa prigovora savjesti i obaveze odrađivanja civilne službe dolazi kod toga što civilna služba nije doborovoljan izbor, ne predstavlja osobni izbor osobe, već je također prisilna i nametnuta - direktno ne povlači za sobom upotrebu nasilja zbog odbijanja iste, ali strah od državnog nasilja (represije) naneki način tjera osobe koje izražavaju prigovor savjesti da pristanu na taj kompromis. Ponekad čak i da odustanu od izražavanja prigovora savjesti i krenu lakčim putem... "ma da se ne gnjavim s time, izdržali su i drugi deset mjeseci, izdržati ću i ja"...

Osim te osnovne razlike, postoje i druge, društvene pojave koje i jedno i drugo povlače za sobom - dok prigovor savjesti stoji iza jednog mirovnjačkog, nemilitarističkog, nenasilnog pristupa životu, civilna služba je jedan od oblika militarizacije cijelog društva, mobilizacije (iako u ovom slučaju ne i poziva pod oružje) u ime ostvarivanja ratnih ciljeva, dakle, predstavlja suprotnost principu prigovora savjesti.

Da, naravno, ne želim reći da poslovi koji se obavljaju tokom civilnog služenja ne predstavljaju društveno korisne poslove u mirnodobskim uvjetima, kada obavljanje istih ne znači podršku ratnim opcijama. No, trebali bi biti slobodan izbor, a ne nametnuta obaveza, kao što je to slučaj danas. Problem nedostatka volonterskog rada u institucijama korisinih za funkcioniranje cijelog društva je jedna sasvim druga pri a, iako je donekle povezana i s prigovorom savjesti i svim vrijednostima koje taj princip njeguje.

Žao mi je što ovaj tekst pišem ja, a ne netko od žena koje se bave ovim pitanjem, međutim, kako je teško dobiti ljude da pišu o bilo čemu, tako je teško dobiti i ljude da pišu o ovoj temi, ma koliko ona zapravo bila zanimljiva...

Tek nedavno su se pokrenuli neki formalni i neformalni razgovori na temu žena i prigovora savjesti, iako su žene od samih početaka uključene u cijelu priču i dale su (i još uvijek daju!) svoj veliki doprinos cijeloj stvari. Zapravo je jako interesantan podatak da se unutar danas okupljene grupe, koja se bavi prigovorom savjesti, nalazi više žena nego muškaraca, a isti je slučaj i s organiziranim doga anjima... Ne želim re i da je to loae ili udno, no sam podatak je nadasve zanimljiv. Tu bi se sada moglo apekulirati tom činjenicom, tražiti razloge tomu - od toga da je već i dio muškaraca preopterećen svojom "muškošću" da bi se aktivnije uključio ili samo odlučio na prigovor savjesti, do toga da je to zbog straha od društvene osude i neke vrste "izopćenja", pa do toga da žene imaju izraženiji anti-militaristički i mirovnjački stav... Može biti sve to, možda čak i više, a opet ne mora... Možda to u ovom trenutku nije niti bitno, bitna je samo činjenica da su žene aktivno uključene i ovdje bih želio proći kroz nekoliko razloga zbog kojih ja vidim bitnost svega toga.

Možemo krenuti od same činjenice da su žene prema Zakonu o obrani jednako vojne obaveznice kao i muškarci, s tom razlikom da one ne moraju nužno obavljati vojnu službu u trajanju od deset mjeseci tokom svog života, osim ako to netko (nije to no navedeno tko) ne procjeni kako su znanja i sposobnosti dotične žene od velike važnosti za obranu RH. Ukoliko dođe do takve procjene, žene imaju potpuno jednake obaveze i dužnosti kao i muškarci koji podliježu vojnoj obavezi. Dakle, pred zakonom su svi isti po tom pitanju pa tako i svi imaju zakonsku osnovu za pozivanje na prigovor savjesti. Moram spomenuti da je ovaj navod iz zakona (nisam citirao, ali u principu je to smisao) vrijedi u svako doba, dakle ratno ili mirnodobsko, dok postoji i poseban dio o općoj mobilizaciji, kada su opet uključene i žene, a to je samo još jedna osnova više za uključivanje u inicijative vezane za prigovor savjesti ili samo pozivanje na prigovor savjesti - u ratu ili miru.

Osim zakonskih regulativa, postoji i drugi dio, onaj društveni, koji je puno teže prevladati, bez obzira bila riječ o muškarcima ili ženama... Društvena očekivanja, pogotovo kada je riječ o spolnim ulogama i predviđenim reakcijama baziranim na spolnoj podjeljenosti, su najčešće najveći problem. Uzmimo za primjer stanje rata, kada postoje točno podijeljene uloge i kada je sasvim jasno tko gdje spada i što je čiji posao - klasičan primjer je to da muškarci spadaju u uniformu, vojsku i frontu (ato se smatra "svetom dužnošću"), dok je "sveta dužnost" žena ostati kod kuće, proizvoditi, biti bolničarka, kuhati i u krajnjem slučaju otići u vojsku, u borbu... Naravno, zbog toga što su stvari tako postavljene u današnjem društvu, od iznimne je važnosti raditi na tome da se taj sterotip podjele uloga i obaveza koje mogu biti neželjene u potpunosti razotkrije i da napravimo pozitivan odmak od te koncepcije.

Zapravo je uključenost žena u inicijative oko prigovora savjesti jako bitna iz gomile razloga koji možda i nisu isključivo mirovni, antiratni ili antimilitaristički - tu je i cijeli problem razlike i podjele među spolovima, gdje militarizirano društvo samo još "nadoljeva ulje na vatru" i cijeli taj odnos se još više radikalizira.

S druge strane na prigovor savjesti se može gledati kao na jedan princip kojim se izražava antiratni stav, dakle jedna puno šira koncepcija od samog prigovora savjesti (taj princip ipak predstavlja samo osobni stav). Kroz taj antiratni stav se takodjer manifestira velika važnost uključenosti žena - današnja podjela društva u kombinaciji s relativno novom koncepcijom totalnog rata, u ratnom stanju predstavlja ogromnu opasnost baš za žene - koje postaju žrtve u onom najgorem obliku, ato smo mogli vidjeti i u ovom ratu, baa kao i u drugim ratovima koji se događaju od polovice ovog stoljeća do danas. Dananje ratovanje je u manjoj mjeri usmjereno prema vojskama, a viae spram napadima na civile, tako da je zajednicka uključenost, kako muškaraca, tako i žena u antimilitarizam, mirovne i antiratne pokrete i sam prigovor savjesti, od velike važnosti.

Na kraju samo želim naglasiti da mi nije niti najmnja želja razgraničavati ulogu muškaraca i žena u cijeloj priči, vec želim cijelu priču prikazati kao zajedničku. Bitno je surađivati i odmaknuti se od toliko uobičajenih predrasuda koje je cijela koncepcija militarizma (ali i drugih utjecaja unutar društva) nametnula svima nama.

Marko Strpic

Pogledajte i tekst Ne oružju .